Citiraj *mamica* prvotno napisa Vidi poruku
Ivana, i ja često razmišljam o tim pitanjima jer postoje neke stvari u učenju Crkve s kojima se nikako više ne mogu slagati, niti intuicijom niti razumom. A Biblija nam nalaže da nam vjera mora biti toliko jaka da smo spremni vlastitu djecu žrtvovati za Boga - primjer Abrahama i njegovog sina Izaka.

Ne mogu se pohvaliti takvom vjerom

To za sobom povlači i pitanje valjanosti ispovijedi.. I uf, puno toga. A ja samo želim na kraju života stići u raj i pjevušiti s anđelima

Što se tiče te 33 crkve, karizmatskih duhovnih obnova... Meni je to vrlo nedrago područje. Ja sam čula za te 33 mise, ali ne da se mora svakodnevno ići na njih.

Pošto vidim da dosta dobro poznajete Međugorje, čule ste i za pokojnog fra Slavka Barbarića... On je uvijek govorio da je on za jednostavnu, da kažem seljačku, zdravu vjeru - Očenaš, Zdravomarijo, Slava Ocu, sv. Misa i zbogom Bosno.

Naravno, vjerujem da nije mislio bukvalno, ali ja ne bih tražila dar jezika npr., više volim tradiciju i jednostavnost u vjeri.

Mamica, Isus je rekao - idite svijetom i opraštajte grijehe. Kome vi oprostite - oprošteni su.

A za Abrahama - više je to bilo pitanje voliš li me, želiš li me slijediti do kraja, nego što je Bog htio naškoditi Izaku. To se možda može čitati i kao parabola našeg vlastitog blesavog zamišljanja Boga. Kako je Abraham uopće mogao i misliti da će mu Bog uzeti sina na tako surov način? Da smo puni vjere, nasmijali bismo se na to od srca, i rekli - a jesi šeret, Bože, kao da te ne znamo.
Ja prva svako toliko mislim da će mi Bog uvaliti nešto što neću, što mi je teško, da će umjesto da ozdravi moje dijete od temeprature bacit na njega još i konvulzije, ili onako nešto. Valjda se naše nepovjerenje prema ljudima zrcali i na Boga. Pa nam se čini da je jednako impulzivan, surov i munjen, kao i mi.
Ne zameri, ja to tako gledam...