Na jednom vjerskom forumu naiđoh na ovo:

Ludilo bezgrešnosti

Ovo bi nas trebalo prisiliti misliti,
da danas više nitko ne govori o grijehu
a malo tko i zna što to znači.
Najprije ne radi se o jednoj riječi
i nekom postupanju.
Nitko se ne osjeća krivim.
Nikome ne pada na pamet od nikoga
pa ni od Boga moliti oproštenje.
Ne, čini li se kao da je zlo nestalo s ovoga svijeta.

Zar to živi samo još u Crkvi?
Tu još postoji takva sorta ljudi: grješnici.
Tu se još uvijek govori kao nekada: ispovijedam se,
sagriješio sam, moj preveliki grijeh.
Samo se još u Crkvi usuđuje govoriti o onom što je
stoljećima ljude pokretalo: naša krivnja i Božje milosrđe.

Ali ako se nitko ne osjeća krivim,
onda ne treba ni milosrđa ni oproštenja.
A krivci za svo zlo su drugi. Već će se naći netko na koga će se burno sve svaliti.

Mrzim ovu samopravednu farizejštinu
(iako sam i sam uključen prokazivati na druge, Gospodine, smiluj se!)


Miserere – Smiluj mi se

Isus, ti dolaziš spasiti grješnike, a nalaziš li ijednoga?
Kladio bih se da nećeš naći ni jednoga.
Nema takvoga koji bi se za nešto kajao i sebe htio promatrati grješnikom,
i potrebnim smilovanja, milosti.
Ako bi se i našao netko među ovako dobrim i poštenim ljudima,
koji bi priznao da je grješnik, spasiti se ne bi dao nitko.

ŠTO ME GLEDAŠ, ZAR SAM JA GRJEŠNIK? Smiluj mi se Gospodine.


Pitam se, kao što kaže Evanđelje, hoće li Sin Čovječji naći vjere kad dođe na zemlju? Zašto se danas u svakodnevnom životu ne čuju riječi: oprosti, pogriješio sam, ti si bio u pravu žao mi je...Zašto svi nastoje bjesomučno dokazati da su uvijek i u svemu pravednici? Bolest? Karakter? Ili ipak nedostatak vjere?