[QUOTE=ivana zg;1737874]VJERA OD KOJE SE ŽIVI
Vjera u smislu prijateljskog, povjerljivog i predanog odnosa s Bogom morala bi se nužno odraziti na čovjekove ukupne odnose u kojima živi. Taj odnos, naime, ne može i ne smije ostati skriven od javnosti, nego se upravo kao svako pravo prijateljstvo mora živjeti javno i otvoreno; drugi, koji možda nisu u tako osobnom i aktivnom odnosu s Bogom, morali bi na iskrenom vjerniku zapaziti prednosti i blagodati takvoga prijateljskog odnosa, primijetiti određenu sličnost s crtama Kristova lika; prijateljstvo je, naime, blizina koja stvara sličnost. U očima vjernika morao bi se, dakle, zrcaliti Kristov pogled; u njihovim riječima morala bi se prepoznati Kristova misao. Vjernik bi, naime, svojim razmišljanjima i ponašanjem one s kojima živi i radi morao navesti na trag s kime se to on dnevno susreće u molitvi, koja je to i kakva osoba koja ga svojom blizinom i ljubavlju tako osvježava, krijepi i nosi, da usprkos svojim svakodnevnim i prigodnim križevima zrači ljubavlju i nadom
Ovo je malo komplicirano rečeno, ali sasvim točno, i uvijek mi padne na pamet - ako se ja ni po čemu dobrome ne razlikujem od onih koji se ne deklariraju kao vjernici, ako to po meni nitko živ, ni po čemu u mom svakodnevnom životu nije skužio, ne bih rekla da sam onda neki "uspješan" vjernik.
Tek formalni.
Dakle, ako svi vi ovdje nazočni odmah, isti tren, kad god ja prozborim, na bilo kojem topicu, iz mojih riječi isti tren ne pročitate blagost, dobrotu, poniznost, ljubav...ako ne poželite biti moji sljedbenici (a znam da ste poželjeli)...ja sam pušiona.

Ma ne, ovo je bila šala , inače, stvarno mislim da se bar dio toga mora kod ljudi osjetiti.

(ko što, npr. osjetiš iz riječi i nastupa kad je netko pravaš

To mi se čini jednako važnim dijelom prakticiranja vjere kao i ono što se obično misli pod "praktični" vjernik, onaj koji redovito pohađa sve službe.