Vjera u smislu prijateljskog, povjerljivog i predanog odnosa s Bogom morala bi se nužno odraziti na čovjekove ukupne odnose u kojima živi. Taj odnos, naime, ne može i ne smije ostati skriven od javnosti, nego se upravo kao svako pravo prijateljstvo mora živjeti javno i otvoreno; drugi, koji možda nisu u tako osobnom i aktivnom odnosu s Bogom, morali bi na iskrenom vjerniku zapaziti prednosti i blagodati takvoga prijateljskog odnosa, primijetiti određenu sličnost s crtama Kristova lika; prijateljstvo je, naime, blizina koja stvara sličnost. U očima vjernika morao bi se, dakle, zrcaliti Kristov pogled; u njihovim riječima morala bi se prepoznati Kristova misao. Vjernik bi, naime, svojim razmišljanjima i ponašanjem one s kojima živi i radi morao navesti na trag s kime se to on dnevno susreće u molitvi, koja je to i kakva osoba koja ga svojom blizinom i ljubavlju tako osvježava, krijepi i nosi, da usprkos svojim svakodnevnim i prigodnim križevima zrači ljubavlju i nadom