A vidiš Pikula mene si baš ti u jednom trenutku (ima dosta vremena tome) prosvijetlila kad sam bila zapravo iznenađena i šokirana činjenicom da neki ljudi traže svađu kad se radi o Crkvi i vjeri. Mislim - nije mi "išlo u glavu" - što sam nekome kriva što priznam da sam grešna, da sam bez Isusa nitko i ništa, samo jedna beznačajna kap u oceanu a Njemu opet tako važna da je na križ otišao da me spasi, što volim svoju Crkvu i što sve to skupa neću i ne želim tajiti (kako ono reče Gospodin - tko mene zataji pred svijetom ja ću njega pred Nebeskim Ocem).
Ti si tada izjavila nešto u stilu da čovjek na snažan Božji poziv tako odgovara - odbojnošću (ja bih rekla i strahom). Jer onaj koji nas drži pod vlašću zbog grijeha koje činimo ne da tako lako plijen od sebe...
Zapravo je u ovom svijetu nemoguće živjeti neokrznut grijehom i zato sam posebno zahvalna svojoj Crkvi na milosti Ispovijedi. Meni se od životnih napora (fizičkih i psihičkih) i tereta koje mi zadaju vlastiti grijesi (impulsivna sam) zaista stvori neka težina na srcu. Poslije Ispovijedi to jednostavno nestane (molim medicinare da ne reagiraju na ovo, neobjašnjivo je znanstveno, to je djelo Duha Božjeg).