Moram priznti da puno revniije živim ispunjavam svoje vjerske dužnosti kad djelim s prijateljima i s vama ove teme i dvojbe. Krenem od kukanja ili nekog problema, a završi na poticaju na molitvu, ispovjed, misu. I koliko god da to i sama znam, živa, pa čak i ova forumska zajednica, često preokrenu moj "teretnjak" kad krene prema dolje. Zato nekako mislim da moram pisati, pričati, družiti pa čak i kad mi je teško priznati da sam u gabuli, da trabunjam uvijek ispadne da ispadne na dobro kad se malo "zblamiram" puno bolje nego kad se odlučim malo pokriti ušima i čekati da prođe, a zapravo niš ne prođe, nego se samo upetljavam dublje u malodušje ili što mi je već trenutni izazov. Prijateljstva u ovom duhovnom smislu su stvarno predragocjena.