Nisam potkovana na tu temu, stvarno ne znam puno o tome i nadam se da će se javiti netko od cura tko ima neko korisno iskustvo na temu, ali u međuvremenu bih te samo htjela pitati da li si tražila "drugo mišljenje" u Crkvi? Mislim ja sam isto nailazila na neke nepotkrjepljene "čvrste" stavove s kojima baš i nisam znala što ću. Recimo forsiranje da se ima puno djece koje mi je svećenik predstavljao kao nauk crkve i isto uvjetovao ispovjed. Savjetovala sam se prijateljicom i ona mi je preporučila svojeg duhovnika, išla sam po drugo mišljenje i moram priznati da je stav bio puno informiraniji, s puno više prihvaćanja, osobnog razumjevanja situacije, između ostalog saznala sam stvarni stav crkve o "otvorenosti životu", taj svećenik je preuzeo na sebe na neki način brigu da ja sama shvatim izmolim svoj put, svoju otvorenost životu, pa da to uskladim s muževim "pozivom" , pa da imamo podršku i informacije koje su potrebne za prirodno planiranje i praktično i duhovno i emotivno. Istovremeno sam naišla na neke seminare, upoznala neke ljude i sve se povezalo u to da iako i dalje cijela stvar nije jednostavna ni laka, dapače- prvo nismo sami u tome, drugo taj neki osjećaj da Bog za tebe i tovju obitelj ima sasvim poseban plan i da je to nešto sveto je stvarno nadahnuće i kad zabrazdimo. Naravno pričam o svojem primjeru jer ne mogu ništa reći konkretno o tvojoj situaciji, ali hoću reći da sam imala u jednom trenutku taj osjećaj "pa kako sad dalje, ja to ne mogu, to je protiv svega što ja osjećam da je točno", ali eto uz nagovor i savjet prijatlejice i pravog svećenika u pravom trenutku nisam odustala, vjerujem da bi inače bilo puno teže.