O duhovnom vodstvu - riječ je o svećeniku koji brine o tvojoj duši, životu, dilemama. Ukratko, ja sam svojim duhovnikom pričam o svemu što me muči, ne naravno o tome koje bih traperice ili što ću kuhati, nego o onim većim, ozbiljinijim stvarima. Prije nekih važnih razgovora ili životnih izbora prodiskutiram s njim. Neprocjenjiv mi je!

Što se tiče potpomognute oplodnje... Mali Mini, nemoj ići od Crkve! Prihvati da se ne slažeš, nastavit moliti, nastavi s ispovijedi, a s vremenom će se iskristalizirati ono što je najbolje za tvoju obitelj, iako se sad čini nemogućim. Ne bih u intimne detalje, ali kod mene se dogodilo nešto isto što bi me, da nisam imala divnog duhovnika i da nisam odlučila ostati pri Crkvi, odaljilo od Crkve. Ali nije. I prihvaćanje, razumijevanje i blagoslov mi je užasno puno pomoglo. Sve sam važno "dobila", a istodobno sam znala da postupam ispravo i po savjesti. Važno je ustrajati, i tragati i miriti u sebi svoje želje, nauk, situaciju, sve dok ne osjetiš harmoniju i sklad, a to se može. Jer ako je iza svega Bog, izvor najvećeg dobra, onda ne možemo pogriješiti.

Inače, ovo ne govorim za druge, ovo je čisto moje razmišljanje o neplodnosti. U mojoj obitelji neplodnost je pogodila ujaka, i šest sestara i braće mog djeda po mami. Dakle, moj djed je jedini imao djecu od svih njih, a onda od njegove djece samo moja majka. U toj obitelji ja sam prvo dijete nakon 30 godina! Kod nas je "on ili ona ne može imati djece" bila česta rečenica. I s očeve strane čulo se - kako su dobri ti ljudi, ostaju s njima, iako im nisu dali djecu... strašno. MOžete misliti kako mi je bilo - jer ja sam oduvijek htjela djece (i to najmanje 5, iako se broj smanjio nakon dvoje, ali to je posebna tema ). Kad sam poželjela djecu, odmah sam razgovarala sa ginekologom, tim više što sam imala neredovite cikluse, policistične jajnike, ciste... svašta, i on me držao za kandidata za neplodnost. On mi je odmah ponudio stimulaciju klomifenom, da odmah počnem ako nakon par mjeseci ne zatrudnim. Posebno praćenje koje sam imala omogućilo je ginekolozima da uoče neke specifičnosti moje trudnoće koje su kasnije možda i spasile mene i djecu (ne bih o detaljima), pogotovo u drugoj trudnoći. Da nije bilo sve te predostrožnosti - pitanje kako bismo prošli.

Međutim, ja sam tada sama sebi rekla, nakon puno razmišljanja, i vidjevši kako su mnogi životi obitelji bez djece bili osiromašeni (a pokušavali su dobiti djecu svim tim postupcima koji su bili na raspologanju u njihovoj mladosti), odlučila da ću posvajati ako nakon nekih godinu dana ne dobijem svoju djecu. Nekako sam se smirila s time da neki ljudi dobiju djecu koju ne žele, a drugi žele, a ne mogu. Kao da u tome postoji neka ravnoteža. I dan danas, nakon što sam rodila dvoje, u meni je želja da pružim dom i nekoj drugoj djeci, ali se ne guramo, u red sve dok znamo da ima parova koji nemaju niti jedno svoje. Da se po ulici nađu siročići za kojih nema mjesta, ne bih čekala.

Mislila sam si, ali to je samo moje mišljenje; čemu da ja idem na sve te MPO kad toliko djece nema dom; taman da ih samo udomim, pa dobro.

Štojaznam. Tako da me MPO nekako nije odbilo od Crkve, iako sam bila kandidat za neplodnost i s time živjela sve dok nisam zatrudnila s prvim djetetom.