Citiraj Mali Mimi prvotno napisa Vidi poruku
Vjerujem da svatko u svom srcu zna što je najbolje za njega, neki se nađu u putovanjima i aktivnostima, hobijima, ali kad se vratimo kući u kojoj nas dočeka jedino pas ( i zahvalna sam na njemu ne znam što bih da i njega nema) nešto tu nedostaje a tko nije probao neplodnost ne može to shvatiti.

Zdenka ni meni posvojenje nije strana ideja, štoviše sve intenzivnije razmišljam o tome, ali želim prvo zaključiti jedno poglavlje jer mislim da je preteško pokušavati i jedno i drugo istovremeno. Znam da posvojenje nije baš laka i jednostavna opcija jer na 1 dijete dolazi 7 parova, ali što se može.
Mali Mini, ja se uopće ne slažem s idejom putovanja i hobija kao nekom ispunjujućom aktivnosti.
Osnivačica fokolara, predivnog katoličkog pokreta, je napisala da je strašno da se kršćani bave hobijima i ubijaju novac i vrijeme da im vrijeme prođe dok ima toliko subraće koji stradaju i pate.
Naravno da nijedan par ne može biti sretan ako se gonja po aktivnostima i vrati se u praznu kuću.
Riječ je o tome da se otvori srce i dom drugima; svojoj djeci, tuđoj djeci, mladima, starima, ovisnima, napuštenima, tužnima, zbunjenima, bilo kakvima - ali ljudima. Ako već biološko roditeljstvo nije moguće u nekom trenu, moguća je majčinska i očinska ljubav za druge. A te ljubavi tako nedostaje našim ulicama!
Ako smijem profantazirati dok se odmaram od iskustva šopinga sa svojom djecom, ja bih.

Inače, moje filozofiranje ne ide vaše čežnje za djecom - nisam probala, i ne znam kako je to, od srca vam želim da vam se ostvari želja i da dobijete dugo očekivano dijete - ide te premise o hobijima i putovanjima koji su danas kao supstitucija za ljubav, zajednicu i služenje drugima. Ne kažem da ti to tako misliš ili živiš, nego sam to sama probala i vidim to oko sebe, a ti si mi samo dala povod da to napišem.


Naime, u Bibliji se često ističe gostoljubivost kao velika kršćanska vrijednost. I tako je meni sinulo da su i djeca prije svega - gosti. Dolaze, budu i odlaze. U prolazu su. Djeca su nekad drugačija od nas, ponekad je teško s djecom, svašta tu bude, ali ako stalno imaš svijest o tome da su oni gosti u prolazu, nekako to njihovo dostojanstvo dolazi više do izražaja. Kad ih tako gledam, nježnije ih tetošim, ljubaznije ih tretiram. Ali isto tako shvaćam da je ta gostoljubivost koju imaš prema članu svoje obitelji slika ljubavi prema drugima. I tko ima svoje dijete da ga tetoši, sprema za njim i izgubi se u stotinu detalja koje dijete razbije i razbaca možda malo slabije može pružiti utočište, dom, podršku, ljubav od onih koji su slobodni. Ali to ne znači da onaj bez djeteta ima razloga zatvoriti se u svoju ljušturu i gledati isključivo u svoje dijete kao čovjeka vrijednog ljubavi.

Meni je to sinulo i dok sam gledala tu jednu gospođu koja sjedi besposleno u dvorištu i samo gleda kome će kukati o svom životu, samoći i napuštenosti.

U susjedstvu je više od jedne mlade žene, stare žene, više od nekoliko obitelji koje bi rado primile višak njezine ljubavi, znanja, plodova prirode koji njoj padaju po podu - jer kome da ih da (moja djeca bi joj sve pojela i bila presretna, ne što ne bi imala ili bila gladna - nego jer je fora... i tako svako dijete iz ulice). Ali ona samo sjedi i kuka što se njoj dogodilo u životu i tjera druge od sebe. Ja je pozdravim, i nastojim joj ponuditi prijateljstvo i ljubav, i molimo za nju, i svašta, ali jako je teška. Stvarno je. Možete moliti za nju.

Tada sam shvatila da je ljubav i povezanost s drugima, i proporcionalno s time, zadovoljstvo zapravo u tome da se daš drugima, da služiš, da dijeliš ljubav, umjesto da si zacrtaš da ako ti se ćer udala tamo i tamo i ostavila te - ti si za crknut sama - i gnjavit druge svojom tužnom sudbinom.