Veselim se s tobom spješnoj trudnoći i jako mi je drago da si iznjela svoje iskustvo jer ovo je delikatna tema koju zanima mnogo cura na forumu, ali i na ovoj temi posebno. Moram priznati da ja ne mogu o tome iz osobne perspektive reći ništa osim da pokušavam shvatiti težinu odluke koja stoji pred parovima, ali istovremeno poštujem mišljenje KC, pogotovo zato što se poklapa s mojim intuitivnim dojmom koji sam dobila kad sam prvi put bila trudna- naime ja sam oba puta 29 dan ciklusa znala da sam trudna i odmah sam se osjećala povezano sa životom u buši. Izjave tipa "kad beba oživi" ili "nemoj se još hvaliti trudnoćom to još nije niš prije 12 tjedna" sam osjećala kao uvredu iako nisam odmah znala zašto. Čak i da nisam vjernica znam da mi ne treba nikakv dokaz da je zametak živ i da je od prvih dana nešto moje što nikako ne bih mogla povjeriti nekom sustavu, frižiderima, koliko god oni tvrdili da su pouzdani. Iskreno previše mi je i što moram k njma u rodilište. Jedva sam se izborila za humani pristup ja koja mogu urlat i molit i moje dijete koje je izgubilo na težini od plakanja kad je bila gužva, tako da ja to osobno nikako ne bih mogla biti mirna u postupcima koji uključuju neke zametke koji se čuvaju ili bacaju, a da o pobačaju niti ne govorim. Uvijek se sjetim herojskih priča o mamama koje životom brane svoju djecu i voljela bih da takav stav i hrabrost imaju sve mame čija je beba tek pod srcem ili u srcu iako je još ne vide. Ali ja mogu samo moliti Majku Božju za sve u teškim situacijama, truditi se biti podrška i ohrabrivati, ali nikakvom osuđivanju nema mjesta.