Ljiljana, jesi li ti to meni rekla da ti je drago da sam napisala te priče o ozdravljenju? Jer ako jesi - jako si me obradovala! Moj je strah da će ljudi kojima to kažeš misliti da sam neosjećajna, plitka i da će ih to ogorčiti. A opet - ne mogu samo ostati uronjena u tugu jer znam koliko trebamo nadu, i vjeru, i znam koliko su meni, u teškim trenutcima bolesti u obitelji, značile sretne i dobre priče. Kojih ima!!! Ne znam zašto se o tome tako malo priča, stvarno ne znam!

Isus je rekao da plačemo s onima koji plaču, i radujemo se s onima koji se raduju; tako da sam posve sigurna da tvoje srce pruža utočište onima koji pate kraj tebe.

Ne znam možemo li o ovome diskutirati, ja ću napisati, pa da vidimo hoće li se razgovor uhvatiti...

Sjećate li se ozdravljenja u Evanđelju - uvijek prije ozdravljenja ide VJERA. LJudi su vjerovali da ih Isus može i hoće spasiti; ponašali su se kao da je u Isusu zagarantirano ozdravljenje, i Isus uvijek nakon ozdravljenja kaže - idi, VJERA te tvoja spasila; ili vjera onih oko bolesnog čovjeka ili djeteta. Puno sam o tome razmišljala i moje razumijevanje je u tome da je vjera sama po sebi stanje zdravlja, istine, ako hoćeš. Živjeti u vjeri znači biti zdrav, jer vidiš očevu dobrotu, ljubav, spasenje, smisao i istinu; živiš obasjan mirom, u istini se primičeš onome kakav si zamišljen, zdrav, čist i sretan. Čisto na fizičkoj razini - čovjek koji opušteno i sretno diše, jede, probavlja i spava u startu je zdrav, ili zdraviji od onoga koji u stanju nevjere i nepovjerenja steže čeljust, srce i svaki svoj mišić. Dobre misli, misli ljubavi, mira i sreće liječe; naše su stanice stastavljene od atoma koji prenose zdravlje, vitalnost i komunikaciju među organima onda kada je tijelo bez grča i tjeskobe. Kažu da se svakih sedam godina svaki atom našeg tijela promijeni; ako sad počnemo misliti vjeru, ljubav, ako ozdravimo vjerom - za sedam godina bit ćemo kao novi, netom rođeni. U tom smislu vjerujem da je svima našima potrebna ta čvrsta vjera, da u našem društvu osjete toplinu, mir i sreću. Nema za bolesnika veće sreće od vesele i optimistične obitelji.

Ne želim reći da je svako ozdravljenje moguće sad pa sad ako se mi u to "ufuramo"; rane našeg života, i cijelog ovog svijeta, sve one nezacijeljenje rane naših predaka koje smo naslijedili svojim genima, obiteljskom klimom; ma sve rane naše zemlje, prošlosti, zagađenog zraka i vode, i uopće - stanjem života u ovom krhkom svijetu itekako mogu odnijeti živote i zdravlje; i neki ljudi prolaze enormnu patnju kojoj vjera donosi olakšanje i smisao, ali ne nužno i ozdravljenje na onoj tjelesnoj razini. Kolika djeca i odrasli su prošli teške kušnje i na koncu prije vremena otišli Stvoritelju! To je onaj dio koji oplakujemo; ali to je to. To je naša vjera. Na Kristovim slikama Isusa prikazuju tako da mu je pola lica mirno, Božansko, druga polovica lica pokazuje ono ljudsko, patničko. Isus je naviještao vjeru, ali i plakao i prošao muku.

Tako ćemo i mi; i mislim da je plakati, patiti neizostavno. Pitanje dječje patnje je najdublja kušnja svačije vjere; kad to uspiješ prikazati, osjetiti negdje u dubinama razumijevanje tog najgoreg dokaza slabosti, pada ovoga svijeta, onda ti je vjera prošla najtežu kušnju... No, padanje samo u jednu krajnost - bila ona slijepa vjera da će uvijek sve biti kako ja hoću ili si mali Mujo zamišlja - ili nedostatak svake vjere, gorčina, neuzdanje, fatalizam, uzdanje u to da će biti loše - to je zlo, i to nas ranjava i produbljava agoniju. I našu, u naših voljenih, i ovoga svijeta.

Ono dobro, ono sveto i oplemenjujuće za naš život nije odmah vidljivo u patnjama koje prolazimo. Zato sveti oci govore - vjeruj u dobro, i zahvaljuj kao da je već stvar riješena; zahvala pretvara prokletstvo u blagoslov, otvara srce, i pruža put Božijoj milosti, pokazuje nam kako da djelujemo. Sve dok se ne otvorimo vjeri - koja liječi, na ovaj ili na onaj način, slijepi smo i bez nade. Ali na koncu - uvijek ostaje odluka da je bolje da bude volja Tvoja; jer je sigurno ono što je Bog spremio - čak i ako mi ne razumijemo bolje, ljepše i svetije od naše trenutne molitve. Čak i ako me mimoiđe uslišanje moje molitve, iza mog gubitka stoji utjeha, stoji uvijek i veće dobro.