Mamice, samo umjereno. Meni je logično da dijete smršavi u bolnici - osim što je bolesna, nije kod kuće i ne jede kao što bi jela kod kuće. Glavno da joj ide na bolje, a s hranom pomalo. Mislim na tebe!

Sikapika, Ifigenija i ostale mame malih zvrkova - taj dječak za kojim baka juriša po crkvi podsjetio me na mene i mog Turbo - M. kad je bio mali. On jednostavno nije mogao biti miran, smijao se, trčao, toptao nožicama... you name it. Vodili smo ga u crkvu, ali smo pazili da se baš ne popne ljudima na glavu. Tih godina smo bili u zabačenom dijelu crkve, iza oltara (to se može u toj crkvi), gdje je bilo malo ljudi već naviklih na njega. Dozvoljavali smo mu da protrči tim dijelom, a ne po cijeloj crkvi. Nismo dozvoljavali da se penje ni na pokrajnje oltare, a kamoli na glavni, jer smo se bojali da ne potegne stoljnjake skupa s vazama i kipovima. Kad bi postao preglasan izlazili smo van. Računali smo na razumijevanje okoline da je on malo, nemirno dijete, ali smo i mi imali obzira da ljudi ipak nešto dolaze tamo i čuti.

Nedavno sam ponovo bila u toj crkvi (u međuvremenu smo preselili) i vidjela da ima puno male djece, a nisu svi roditelji dovoljno obazrivi prema ostalima. Preveć je preveć, mislim da je bolje otići s djetetom van, primiriti ga i doći natrag ili doći drugi puta.

Inače, sad smo došli do toga da su se neke žene iz sadašnje crkve snebivale kad sam govorila o njegovoj živosti i nemiru uz komentar: Kaj? On je živ? Pa drži se ko' svetac na oltaru!