Mi smo svoje vodili kad god smo i mi išli, nekako smo mi u glavi imali sliku od tog obiteljskog odlaska u crkvu i to je često rezultiralo time da nitko nije otišao kad su klinci bili bolesni (to je baš bilo glupo) ili sl, osim toga godinama nismo ni ja ni MM pošteno čuli riječ s oltara od barem šuškanja i silnih pusa, ako ne već brbljanja i cendranja, ali s druge strane vrlo su naviknuti na crkvu, osjećaju to kao nešto svoje, pomole se samoinicijativno, pitaju za misu to je možda dobra strana. Tek sad kad su veći počeli smo se razdvajati, naravno da to njima još nije realna obaveza pa ćemo ih dovesti na neki važan dječji rođendan, a mi otići na misu, ili oni odu na jutarnju i oratorij s animatorima, a mi dok su oni u oratoriju na miru. Sad je lakše, ali nadam se da će im to što su od rođenja bili tu negdje makar i u dvorištu ipak ostati negdje onak ko u Proustu oni kolačići