Ja svoje redovito vodim na pričest, držim ih za ručicu, i oni to obožavaju, omađijani su, i lijepo se ponašaju. Meni je to bilo važno, uvijek sam ih vukla, i kao bebe, i dok sam faktički dvije bebe navlačila jer mi je to najbliže Bogu što ih mogu dovesti, nekako kad ih vodim ja ih intimno predajem Bogu, a istodobno se nadam da će svečanost tog trenutka, i mir, ostati u njihovim srcima i da će i sami trebati pričest, i ići redovito.
Nekad dobiju križić na čelo, nekad ne, oni se vesele križiću, ali znaju da im to ne pripada, i da je dovoljno da idu, pa ne rade dramu.
Razumijem i podržavam i svećenika koji daje križić i koji ne daje, sve pet.
Ali mojoj djeci je mjesto čim bliže oltaru, tako to ja vidim.