Roza, kad se apstrahiraju lokalni običaji, sitne razlike u tome da li se smatra da žena treba pokrivalo ili ne, je li Sabat da se gase svi aparati, ili se može i dalje koristiti miker, ostaje supstanca vjere koja je kod svih nas ista.
Redovna molitva, traženje lica Božijeg kroz molitvu, Riječ Božiju, sakramente (ili službu u protestantskim ili muslimanskim zajednicama), nastojanje da kod nas vlada duh ljubavi (po ljubavi će svijet znati da smo Kristovi učenici - ne po vanjskim znakovima, ne po strogosti ili osobnoj savršenosti, nego upravo po ljubavi), uzdržavanje od svega što nas odvlači od vjere i ljubavi. Pa ako netko treba na selo da bi mogao slijediti Boga - nek ide. Ako netko može u gradu, u strci suvremenog života - opet super.
Od kad sam se obratila, meni su svi monoteisti, i svi ljudi dobre volje, koji tragaju za vrednotama suosjećanja, života i ljubavi, bliski i jasni.
Pokrivaju li glavu, noge ili stopala, tako malo važno.
Pod udarcima grijeha i naše ljudske nesavršenosti svaka naša vjera upada u svoju karikaturu, i pretjerivanje.
Bilo da protestantni npr. nose isključivo odjeću iz 19. stoljeća - kao da je to stoljeće samo po sebi dobro - i time se napadno izdvajaju od ljudi s kojima žive u suživotu, bilo da katolici stoje na misi, a da nemaju pojma niti zašto su tamo, niti u što vjeruju, to je onda sve skupa velika farizejština kojoj smo svi mi izloženi, i u napasti sto puta dnevno.
Svii mi govorimo - vidi mene, kako ja, i hvala Ti što nisam kao oni - nevjernici, protestanti, katolici, muslimani, bezbožnici... i svi jednako griješimo.
Ali nije na nama da osudimo druge jer pokušavaju drugačije, nego da ljubimo - pa ako ljubimo iskreno i ako Bog djeluje kroz nas - i oni će se popraviti, i mi skupa s njima, i molimo jedni za druge jer svima nam je potrebno da narastemo i više živimo u Božijoj prisutnosti.

Eto, meni sve to nije ništa čudno.