Mislim da ne postoji samo crno-bijeli izbor između "aždahe" i "poslušne žene". U braku sam preko dvadeset godina, a u vezi još i duže i nisam nikad bila ni jedno ni drugo. Bila sam uvijek ja, takva kakva jesam, u braku sam bila i jesam isključivo ravnopravna partnerica, davala sam i tražila, prihvaćala savjete i davala ih, ostavljala sam prostor za sebe i davala ga njemu, podržavala sam ga u poslu i očekivala da on podržava mene. U borbi za djecu sam odnijela lavlji dio, a on me podržavao. U odgoju djece imamo sličnosti i razlike; pozitivne razlike zadržavamo, a o drugima se dogovaramo i učimo jedno od drugoga. I svemu drugome se dogovaramo, puno razgovaramo i prihvaćamo jedno drugo kao ravnopravnu osobu. Sve to u perfektu vrijedi i u prezentu. Ljudi su različiti, različiti su im životni izbori i putevi, pa mi je razumljivo i da drugi žive drugačije. Ali meni treba muž partner; duhovnog ni bilo kakvog tutora i vođu ne bih izdržala ni mjesec dana, a ovako sasvim lijepo živimo već jako dugo.

Pikula kaže da koncept poslušne žene vrijedi ako muž puno izbiva - to kod nas ne bi vrijedilo - mi puno radimo doma, kuća nam je glazbeno-znanstvena radionica i već po tom kriteriju ne bi funkcionirao zapovjedni lanac.