Biblija je prekompleksna da se svede na mene aždahu ili Cvijetu koja je možda smireniji duh od mene, pa onda ta poslanica ide aždahi meni, a cijela stvar ne treba njoj.

Rosin muž čita Bibliju satima. Mi koji nastojimo slijediti Krista čitamo je - kolikogod možemo; ja kao majka svakako ne čitam satima, ali čitam svaki dan, trudim se, čak i kad bauljam i ne razumijem ništa; čitam i kad mi se otvara, i kad mi se zijeva, jer znam da je to faktički ljubavno pismo meni. I nije lako ni pročitati, ni shvatiti, ni primijeniti. U istom dahu Apostol kaže i - pokoravajte se, i nema više žensko-muško. Biblija je Riječ Božija, i otkriva svoje značenje, šapat svakoj posebnoj duši, samo kroz čitanje, proučavanje i poučljivost. Veliki čovjek, bibličar Bon(kršitelj koda)ura Duda kaže da Biblija ne govori riječima, nego šapatom, zvukom, i govori srcu. To mogu posvjedočiti. I ne znam ja taj šapat prenijeti, niti bih željela. Mogu pisati nekako tehnički, izvana, mogu dati neku opservaciju, ali da bih prenijela pravo iskustvo - morala bih biti pisac-mistik, a ne Ifigenija s rodinog foruma.

Meni neće poslanice reći isto što i nekom drugom, i u tome je veličina Biblije. Na koncu je nauk isti, i plodovi isti, ali sam put - za svakoga jedinstven.

Kažu da Bog zna brojati samo u jednini. Za Boga ne postoje narodi ili spolovi nego samo čovjek, jedan, ja, i nama se obraća - ako ga želimo čuti.

Pitanje pokornosti je prilično tvrdo; Isus je govorio - ovo je tvrda nauka, i neće svatko prionuti uz nju. Jer je mnogoput teško. A isto tako je Isus govorio da nije došao zbog pravednih, nego zbog grešnih. I da su svi grešni, sve u istom dahu.

I neće nikoga uvjeriti moja riječ, nego osobno iskustvo; kad jednom susretneš lice Gospodnje, kad čuješ šapat u srcu, kad shvatiš zašto vjeruješ, i kome vjeruješ, vjeruješ svakoj riječi, naravno, nakon što propitaš u molitvi, i onda tako živiš, iz ljubavi prema Bogu, i jer znaš da je tako najbolje. I bude najbolje, bude baš kako treba. Da u svom srcu čujem da se obučem u kostrijet, ili da se obučem od glave do pete kao muslimanka, bih, iz ovih stopa. Osobno jako volim i muslimane i židove, i posve razumijem njihove žene. One slijede svoju vjeru, svoje svete knjige, i to daje smirenost duši, i ima puno, puno smisla. Ne iz vizure HM-ovih dizajnera, ali ljudski, iz srca - svakako.

Moja vjera govori da se oblačim u duhu vremena, uz ogradu u smjeru dostojanstvenosti osobe, i čednosti, pa se tako i oblačim, ali nimalo mi ne bi bilo teško nositi bilo što - ako je to izniklo iz moje vjere.

Jer ne jedamput je iz moje poslušnosti iznikao plod veći od nečega što sam uopće mogla očekivati. Što sam dulje u vjeri, to više vjerujem, prihvaćam. I ako u Poslanici piše:

1 Petrova
(3:1) Tako i vi, žene, pokoravajte se svojim muževima: ako su neki od njih možda neposlušni Riječi, da i bez riječi budu pridobiveni življenjem vas žena (4) Nego: čovjek skrovita srca, neprolazne ljepote, blaga i smirena duha. To je pred Bogom dragocjeno. (5) Tako su se doista i nekoć svete žene, zaufane u Boga, resile: pokoravale su se muževima

neću dalje pitati. Plodovi će doći, ako sam u Kristu.

Svako razlaganje i tumačenje bez da onaj drugi traži svoj put kroz Bibliju je čisti legalizam. Bog ima put za svaku od vas, i za mene.