n.grace, vidim da si jako zainteresirana da razumiješ o čemu mi to pričamo, razumijem te. Dok nisam bila vjernica i mene su vjernici i nervirali i intrigirali, i ta logika me nasmijavala i zbunjivala, i svašta, ali zapravo se skoro nitko nije htio hrvati sa mnom, pa samm tek kasnije od nekih drugih ljudi (hvala im) dobila odgovore koji su me zadovoljili. I isto sam pitala kao i ti, i isto sam dovodila stvari do apsurda, i na koncu zaključivala da je sve to tako glupo i da su ti ljudi glupi, preozbiljni i da grozno žive. Ali i dalje, u dubini sam vidjela onu iskru koja me na koncu privukla, zapalila, i održala u vjeri. Pa riskirajući da i mene razvučete preko sofističkih argumenata i diskusija napisat ću što mislim.


. PItanja koja se dotiču su jako kompleksna, i teško ih je prihvatiti razumom; moraš to doživjeti, proživjeti, iskusiti, posvaditi se s Bogom, i pomiriti, i čuti glas u srcu koji stvari stavlja na svoje mjesto. Od mene i ostalih cura koje pišu na ovom topicu ćeš čuti neku impresiju osobnog tipa, neovlaštenu, i dobro - ako ti je to dovoljno, okej; ako te stvarno zanima o čemu je riječ, možda ti je bolje npr. pročitati životopis Sv. Maksimilijana Kolbea. To je svećenik koji je utemeljio jedan pokret, cijeli se život hrvao sa izdavanjem časopisa, mislim da je blizak današnjem čovjeku zbog svoje ljubavi za tehniku i napredak, de facto je bio poduzetnik (ali za Boga). Izgradio je cijeli jedan grad, zafrkavao se sa zidarima i arhitektima, a na koncu je završio u konc-logoru, gdje nije izgubio svoj duh. Kad su htjeli ubiti čovjeka koji je imao obitelj istupio je i zamolio da umre umjesto njega, jer je svećenik Katoličke crkve, i želi slijediti Krista u tome da preda svoj život za drugoga, a čovjek koji ima obitelj mora o njima skrbiti. U komori u kojoj je čekao smrt dugo, dugo se molio s drugima, pjevao, i dirnuo mnoge čuvare; umro je nakon dana i dana gladi sa osmijehom na licu.


Ili životopis Sv. Župnika Arškog. To je čovjek kakvog bismo danas željeli među sobom - gradio je kuće za siročiće, pomagao svakome, spašavao propalice i prostitutke. On je živi primjer poslušnosti - i plodova koji iz toga izlaze.

Sad kad sam se ogradila da je moje pisanje eto tako za uz kavicu s frendicama, a prava stvar su npr. ove dvije knjige (i ne samo one, ali one su bliske današnjem čovjeku), mogu reći da je poslušnost i pokornost strategija borbe protiv naše oholosti i bitaka za moć - odakle de facto izlazi svo zlo ovoga svijeta. Kad prepustiš mužu, šefu, ocu, bilo kome da rade svoje, i kad im prepustiš da griješe, kad vide da si spremna podnijeti i istrpiti nešto za njih, proći s njima kroz cijenu njihove greške, to mekša čovjekovo srce, i nestaje bitka za moć. To ti je ono Marijino - neka bude. Neka bude. U Božijim rukama je sve, i svakoga tko ti je na tom putu dan jednostavno gledamo kao čovjeka kojeg treba ljubiti, dati mu što je pravedno, a njegove mane gledamo kao oruđe vlastitog rasta, a ne kretena kojeg se treba bataliti. Kako da moja ljubav naraste, kako da moje mane izbijede, kako da se predam ljubavi - iako je ovaj čovjek takav ili onakav... odnosno - mi kršćani uopće ne vjerujemo da je čovjek zao, vjerujemo da je odabrao grijeh, a zatim ga taj grijeh vodi, i mi možemo izmoliti za svakoga da se pokaje, da se okrene, i da postane bolji. Isus je tražio da molimo za neprijatelje i da volimo one koji nam čine zlo. Zašto? Jer ne čine zlo ljudi, nego grijeh, i cijela priča kršćanskog života ide upravo iz toga - svi smo mi braća, svaki čovjek voli svakoga, ali nas sve skupa napada grijeh - kao neka bolest. I onda se hrveš s time kako da pomogneš čovjeku, i pobijediš bolest grijeha. Što više voliš, što više podnosiš, stvaraš veću sigurnost za osobu, što više umanjiš njegove mane i ružne postupke vlastitim odricanjem i podnošenjem - osoba može više doživjeti ljubav, sigurnost, sliku Božije ljubavi, i promijeniti se.

To ne ide preko noći.

Ponekad netko ostavi na tebi trag i to se aktivira nakon dvadeset godina. Kažu - mi sijemo, a drugi će žeti. Ne polažemo pravo na rezultate. A s druge strane, ta okrenutost miru, poniznosti, poslušnosti, pokornosti, ljubavi u nama stvara sklad, mir i zadovoljstvo, i zapravo drugačije ne želimo je je to nagrada sama po sebi.

S druge strane, možemo prihvatiti poslušnost, pokornost, poniznost jer znamo da nismo ništa bolji od drugih. Svi smo jednako grešni i jadni, svima nam treba ljubavi i svi jednako cvatemo kad nam netko otvori srce, podnosi naše mane, ali na njih ne upire rukom, kad netko u nama gleda ono najbolje, kad ima vjere i povjerenja u nas; svatko od nas želi da nas se shvati u punini i apstrahira ono što ne valja, na račun onoga dobroga, ili onoga što dobro s vremenom možemo u sebi razviti. Na duge staze poslušnost i poniznost stvara odnos ravnopravnosti i povjerenja na jedan poseban način.

Tako da takvi mi, grešni, obični, pružamo drugome isto ono što i nama treba - čini drugima što želiš da drugi tebi čine. Sklad, pravednost, ljubav, praštanje. I poslušnost. Očekujem da su mi djeca poslušna, očekujem da su radnici npr. u mojoj firmi poslušni, očekujem da me učenici slušaju, i na isti način sam poslušna kompetenciji muža u nekim njegovim segmentima braka (on nije neprikosnoveni gazda, ali imamo podijeljena područja odgovornosti), direktoru, vlasti i tako dalje.

I kad prihvatiš taj svijet, te grešne ljude, izvjesnost toga da će nekad biti teško, da ćeš stradati, da je pravednost tek ideal na ovom svijetu, onda u tom čvrstom i sigurnom odnosu imaš jednostavno nužnost da se boriš za dobro, da djeluješ prema savjesti, ali bez ružnoće, ranjavanja drugih, oholosti, divljeg svađanja, vrijeđanja i ostalo. Osuđuješ grijeh, ali ne grešnika; nastojiš govoriti u terminima afirmacije tog čovjeka... tako nekako. Jel nekad teško? Je. Jel drugi nekad reagiraju grozno. Istina. I tu dolazi Ljiljanino - Kršćanin slijedi Krista i u njegovoj muci.

Svaki petak zapravo je dan kad se naše molitve koncentriraju oko križnog puta, proživljavanja i identificiranja sa mukom koji prolazi čovjek u svijetu i od svijeta. Svake nedjelje sjećamo se, po riječima sv. Josemarrie, da je izvjesno uskrsnuće, i da dobro, Krist, i ljubav, uvijek pobjeđuju. U tome je sva praksa kršćanske vjere - svijest da smo na udaru zla, i svijest da je dobro jače, i da će sve biti dobro - ako zlo prihvatimo i transformiramo u pobjedu praštanja, ljubavi i povjerenja. Poslušnost, poniznost, sakramenti, molitva - to su sredstva u toj borbi.