odgoj u duhu vjere 5

[RozaGroza]

što vrijedi poniznost ako ne proizlazi iz srca?već iz dogme?


ionako je Ljubav početak i kraj.

ponizni smo iz ljubavi,skromni smo iz ljubavi,trpimo zbog ljubavi,ne zbog trpljenja i katoličanskog žrtvovanja!tko to ne vidi,fulao je "ceo fudbal"!

ako puštamo mužu po njegovom,zato da budemo pokorni pokornosti radi,bolje nam je da se zdravo posvađamo!barem je iskrenije.

ako njime manipuliramo u smislu da mu kao fol prepuštamo da misli da je po njegovom,a ustvari tjeramo svoje,to je licemjerno!poštenije je biti iskren i svoj i ljubavlju međusobno riješiti ono što dvoje odraslih ljudi mogu riješiti bez manipulacija i malverzacija.


ono što se meni nikako,ali baš nikako ne sviđa je uzimati kao argument tvrdnju da te netko ne može razumjeti jer nije vjernik.

jezik ljubavi itekako svi dobro razumiju,on je univerzalan!
podario ga nam je Bog kad je stvorio čovjeka.

Potpis.
Mislim da ljudi mogu prepoznati vrijednost u življenju po Božjim zakonima i bez da imaju duha svetog u sebi.
Mm govori, ako još uvijek nisam preporođena - što nisam, zasigurno je bolje da želim živjeti po Božjim zakonima nego da su mi mrski - tad bi valjda naš život bio malo kompliciraniji.

[ronin]

Još bih se htjela osvrnuti na nešto,prije sam već htjela,no nikako da uhvatim vremena a i rasprava je krenula drugim tokom,

no kako se topic zove odgoj u duhu vjere,

pomislila sam da bi bilo dobro skrenuti opet u te vode.

kako odgojiti dijete u vjeri?

OK,svi znamo praktični aspekt,prisustvovanje Sv misi(iako,vidim da ste se osvrnule na pitanje kada voditi dijete,u kojoj dobi i sl,i tu bih htjela dati svoj obol temi,no drugom prilikom) ,učenje molitvi,sakrameti,upoznavanje sa Sv pismom,itd

no po meni je barem JEDNAKO važan,ako ne i važniji onaj ljudski ,egzemplarni aspekt.

što mi činimo,kakav mi primjer dajemo malenima,jesmo li mi ljudi kakvi bismo htjeli da danas sutra naša djeca postanu,

ako nismo,što činimo po tom pitanju?

odgajamo li sebe,odgajajući njih?

njegujemo li vlastiti duhovni rast usporedno s razvijanjem duhovnosti naše djece?

njegujemo li kulturu komunikacije sa supruzima?pružamo li svojoj djeci primjer zdravog odnosa muža i žene-mame i tate,postajući hoćemo nećemo uzor u tom smislu-prema kojem će oni mjeriti svijet?

ponovno ponavljam,ako njegujemo koncept isključive pokornosti i povlađivanja svom bračnom drugu,dajemo li djetetu iskreni i zdrav temelj budućeg muškog-ženskog odnosa?po meni je zdrav temelj ipak međusobno UVAŽAVANJE

molimo li zajedno,naglas kao obitelj?

i da naglasim nešto,pa možda uz ljubav najvažnije,a ne znam je li na topicu,da se ne vraćam sad na početak,uopće spomenuto,njegujemo li SUOSJEĆANJE?

koliko se dajemo?drugima?to je temelj svega,kršćanstva,Kristova nauka.

dat ću vam jedan primjer koji se mene dojmio više od svega drugog što sam pročitala na vjerničkom topicu,a radi se naizgled o sitnici,jer je spomenuta samo uzgred,nasuprot traktata i traktata i lamentacija,i citata,i čega sve već ne.

jednom je,ne znam više gdje na ovom forumu,Zdenka pisala o svojoj kćerkici,kako je razvila krasan odnos s bakom kad su njih dvije zajedno posjećivale,karitativno i volonterski,starije i nemoćne osobe.
sjećam se kakav mi je aha-moment u tom času darovala ta rečenica.to je to!to je davanje sebe,svog vremena,koje nam je dragocjeno,humanost na djelu....a kakav primjer djetetu!

da mu dva sata,karikiram malo,čitam poslanice sv Pavla,ne bi na njega djelovalo na način na koji ja želim da djeluje kao ovo čisto i ljudsko suosjećanje prema usamljenoj starijoj osobi.

i znam da su potrebe velike,i znam da nemamo vremena,i znam da nemamo novaca za davanje povrh onoga čega nam i samima fali,

ali dijete ćemo najbolje odgojiti u Čovjeka ako izađemo iz svoje ljušture i počnemo istinski voljeti ljude oko sebe.

i istinski ih primjećivati.

[Ifigenija]

Ronin, baš o tome mislim. Javila sam se u župu s ciljem da pomognem kako mogu siromašnima i potrebitima, a kako nemam djecu kome ostaviti u tim trenutcima - oni će sa mnom. Malo sam se pitala kako će na njih to djelovati, a onda sam shvatila da moram ići k tim ljudima upravo kao da su mi rod - veselo, prijateljski, dakle - normalno. Kako ideš didi odnijeti lijek? Kako teti koja je slomila nogu opereš robu? Eto tako
Normalno živjeti karitativnu ljubav i prijateljstvo, i mislim da će to onda djeci postati - toplo i normalno.
Eto.