Još bih se htjela osvrnuti na nešto,prije sam već htjela,no nikako da uhvatim vremena a i rasprava je krenula drugim tokom,

no kako se topic zove odgoj u duhu vjere,

pomislila sam da bi bilo dobro skrenuti opet u te vode.

kako odgojiti dijete u vjeri?

OK,svi znamo praktični aspekt,prisustvovanje Sv misi(iako,vidim da ste se osvrnule na pitanje kada voditi dijete,u kojoj dobi i sl,i tu bih htjela dati svoj obol temi,no drugom prilikom) ,učenje molitvi,sakrameti,upoznavanje sa Sv pismom,itd

no po meni je barem JEDNAKO važan,ako ne i važniji onaj ljudski ,egzemplarni aspekt.

što mi činimo,kakav mi primjer dajemo malenima,jesmo li mi ljudi kakvi bismo htjeli da danas sutra naša djeca postanu,

ako nismo,što činimo po tom pitanju?

odgajamo li sebe,odgajajući njih?

njegujemo li vlastiti duhovni rast usporedno s razvijanjem duhovnosti naše djece?

njegujemo li kulturu komunikacije sa supruzima?pružamo li svojoj djeci primjer zdravog odnosa muža i žene-mame i tate,postajući hoćemo nećemo uzor u tom smislu-prema kojem će oni mjeriti svijet?

ponovno ponavljam,ako njegujemo koncept isključive pokornosti i povlađivanja svom bračnom drugu,dajemo li djetetu iskreni i zdrav temelj budućeg muškog-ženskog odnosa?po meni je zdrav temelj ipak međusobno UVAŽAVANJE

molimo li zajedno,naglas kao obitelj?

i da naglasim nešto,pa možda uz ljubav najvažnije,a ne znam je li na topicu,da se ne vraćam sad na početak,uopće spomenuto,njegujemo li SUOSJEĆANJE?

koliko se dajemo?drugima?to je temelj svega,kršćanstva,Kristova nauka.

dat ću vam jedan primjer koji se mene dojmio više od svega drugog što sam pročitala na vjerničkom topicu,a radi se naizgled o sitnici,jer je spomenuta samo uzgred,nasuprot traktata i traktata i lamentacija,i citata,i čega sve već ne.

jednom je,ne znam više gdje na ovom forumu,Zdenka pisala o svojoj kćerkici,kako je razvila krasan odnos s bakom kad su njih dvije zajedno posjećivale,karitativno i volonterski,starije i nemoćne osobe.
sjećam se kakav mi je aha-moment u tom času darovala ta rečenica.to je to!to je davanje sebe,svog vremena,koje nam je dragocjeno,humanost na djelu....a kakav primjer djetetu!

da mu dva sata,karikiram malo,čitam poslanice sv Pavla,ne bi na njega djelovalo na način na koji ja želim da djeluje kao ovo čisto i ljudsko suosjećanje prema usamljenoj starijoj osobi.

i znam da su potrebe velike,i znam da nemamo vremena,i znam da nemamo novaca za davanje povrh onoga čega nam i samima fali,

ali dijete ćemo najbolje odgojiti u Čovjeka ako izađemo iz svoje ljušture i počnemo istinski voljeti ljude oko sebe.

i istinski ih primjećivati.