Ronin, baš o tome mislim. Javila sam se u župu s ciljem da pomognem kako mogu siromašnima i potrebitima, a kako nemam djecu kome ostaviti u tim trenutcima - oni će sa mnom. Malo sam se pitala kako će na njih to djelovati, a onda sam shvatila da moram ići k tim ljudima upravo kao da su mi rod - veselo, prijateljski, dakle - normalno. Kako ideš didi odnijeti lijek? Kako teti koja je slomila nogu opereš robu? Eto tako
Normalno živjeti karitativnu ljubav i prijateljstvo, i mislim da će to onda djeci postati - toplo i normalno.
Eto.