Je, učio nas je - iako nije bahatosti ni rastrošnosti, nego nečem posve drugom, nečem ispod površne logike kojom se napada Crkvu zbog ove gradnje.Teica prvotno napisa
Prvi put pišem na ovom topicu - inače ga čitam.
Dakle, in medias (t)res: svakodnevno prolazim pokraj gradilišta na kojem se gradi zgrada Hrvatske biskupske konferencije.
I iskačem iz kože od jada.
Jel nas tome Isus učio - takvoj bahatosti i rastrošnosti?
U tu zgradu je uloženo 16,5 milijuna eura
Kakvo opravdanje se za takvo trošenje može prihvatiti?
Ljudi Božji, to je tako protivno svemu čemu nas je Isus želio naučiti!
Tako me to rastužuje...
Evo citat iz Markova evanđelja, 14. poglavlje:
3 I kad je u Betaniji, u kući Šimuna Gubavca, bio za stolom, dođe neka žena s alabastrenom posudicom prave skupocjene nardove pomasti. Razbi posudicu i poli ga po glavi. 4 A neki negodovahu te će jedan drugomu: "Čemu to rasipanje pomasti? 5 Mogla se pomast prodati za više od tristo denara i dati siromasima." I otresahu se na nju. 6 A Isus reče: "Pustite je, što joj dodijavate? Dobro djelo učini na meni. 7 Ta siromaha svagda imate uza se i kad god hoćete možete im dobro činiti, a mene nemate svagda. 8 Učinila je što je mogla: unaprijed mi pomaza tijelo za ukop. 9 Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini - njoj na spomen."
U Ivanovom evanđelju ima i detalj više - osoba koja je prigovarala što se pomast potrošila na Isusa je Juda, isti onaj koji će ga izdati za nešto sitno srebrnjaka.
Evanđelje po Ivanu 12,1-8
1 Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. 2 Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. 3 Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.
4 Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: 5 "Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?" 6 To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo.
7 Nato Isus odvrati: "Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! 8 Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek."
Točno ovo što se danas govori - moglo se dati siromasima - govorilo se i u Isusovo vrijeme, i to iz usta Jude osobno. Mudrome dosta.
Vjerski tu gradnju doživljavam kao način da se Bogu oda čast - ljepota, veličanstvenost, skupocjenost, sve su to ljudski znakovi koji upućuju na Božiju veličinu, i našu odanost njemu.
Pa kad ideš običnoj susjedi, obučeš se, namažeš bar malo i gledaš da izabereš najljepšu čokoladu koju imaš; kad ideš nekom voljenom na rođendan, biraš najbolji poklon koji možeš sebi priuštitii da kupiš.
A kad je u pitanju Bog - tu može i šupa. Može i bez ičega. Jer se Bog ne vidi, pa nije važno...
Bogu ne treba ni naše zlato ni tamjan, ni ništa; ali naša odanost, vjera i poštovanje - da. Mislim da dirljivost kojom Crkva i crkvi bliske organizacije stvaraju i materijalno, opipljivo dobro, lijepo, veličanstveno nemaju uopće veze s gramzljivosti i besmislenom gradnjom grandioznih objekata, nego s dubokom vjerom da ako Boga stavim na prvo mjesto ni u čemu neću oskudijevati niti ja, niti siromasi, a i ljudi će imati četiri zida za svoje aktivnosti. To je ono što mi možemo, to je ono što smo stekli, ono u čemu smo vješti - i dajmo Bogu najbolje. Ništa nesavršeno nije dovoljno dobro da se prinese Bogu.
Jer ne izlazi iz siromaha dobro svijetu, niti iz bogatih, niti iz novca, nego iz Boga. Dajmo mu slavu, i sve će biti dobro.
Trebamo veliku zgradu, Bogu hvala, neka u njoj budu i obiteljska savjetovališta, i izdavačke kuće, i savjeti, i centri kojekakvih djelovanja, iz toga će izaći puno dobra, svjedočila sam dobru koje naši biskupi čine (iako to nije glasno, bučno, nije zastupljeno u medijima) i laici koji tamo rade u raznim službama odlični su ljudi i dobro rade. Lijepa fasada, trajna, neće se trebati obnavljati, odlično.
Novac ionako ide iz Vatikana, namjenski je novac.
Da mi mama da puno novaca da si kupim lijepe nove čizme, ja bih. Ako kaže da je to baš za čizme. Izljubila bih je i rekla hvala. A vi? Isto tako i Crkva.
S druge strane, svi mi rado putujemo pa se divimo katedralama i svemu onome što je Crkva dala u umjetničkom i arhitektonskom smislu. To nije završeno, pa imamo što imamo. Nešto valjda treba ostaviti i budućim generacijama.
A s treće - Bog svojima i u snu daje. Ostati siromah za nekoga je osobni križ, patnja, nešto što će ga pratiti i pokopati, i to je strašno, i nedaj Bože da se ikome dogodi, i daj Bože da svi imamo široko srce i pomažemo nesebično i kapom i šakom. I toga je u Crkvi puno, jako puno, i među ljudima svih vjera, i nevjera.
Ali siromaštvo i nevolja nisu konačne istine. Stalno upiremo u zlo i rješavamo ga tim kao donacijama, i kao prodali bismo oniks za siromahe, a u stvari za mnoge je potrebno samo jedno - da upru pogled u lice Božije i ozdrave, i da prime blagostanje koje im se nudi. Nijedan oniks ne može promijeniti ljudsko srce, prodao ga ili ne. Samo obraćenje.
Koliko je siromaštva zbog alkohola, droge, grijeha raznih, svađa u obitelji; uopće zbog korupcije i svih tih krivih vrednota - i koliko toga otpadne kad čovjek dozvoli Bogu da ga dotakne, ozdravi i oporavi!
Zato zgradu od oniksa gledam kao dar ljudi Bogu, iz vjere, divljenja i odanosti, ali i dar Božiji ljudima koji ga ljube. Da će im i u snu dati, da će u svemu obilovati, da će odgovoriti na svaku potrebu i na koncu - da smo kao djeca Božija dostojni te ljepote. Iz koje opet treba proisteći vjera koja će odgovarati na potrebe onih manje sretnih, onih koji još ne gledaju u smjeru Božijeg milosrđa.
Na koncu - svi oni koji iz vlastite lišenosti jauču na tu zgradu mislim da mogu pogledati i ovako - vidiš kako obiluju oni koji vjeruju Kristu, i nek nam se pridruže u slavlju, u punini života i Božijoj dobroti. Taj oniks je samo vanjski sjaj. Crkva unutar zidova od oniksa nudi pravu raskoš, bogatstvo i puninu života.
Inače, ovo je na svjetskoj razini čisto mali projekt. Ima jedan čovjek koji je u SAD svojim novcima usred pustinje utemeljio ne samo faks, nego i cijeli grad, temeljen na učenjima Katoličke vjere. Kad to vidiš, kad pojmiš veličinu projekata koji se ostvaraju u Isusovo ime, nekako ti je lakše vjerovati i dalje.
Stvarno, od jedne ribe napravi se kolikogod riba treba za sve gladne. Samo je potrebno digunuti prema nebu, zahvaliti i blagosloviti. Ali mi smo slijepi, gluhi i glupi i ponavljamo - nema i nema i nema, prodaj oniks, prodaj pomast. Isus je na to rekao učenicima - pa dokle ću ja vama morati ponavljati? Vidjeli ste svojim očima, i još ne razumijete. Umjesto da se ganjamo i kritiziramo, možemo se udružiti u molitvama i blagoslovu i svu ovu bijedu pretvoriti u obilje.
Naravno, ako nas oniks zeme i pogubimo osjećaj za to što je bitno - onda smo zabrazdili; nije isto da li lijepim na svoju kuću oniks, ili na nešto naše, Crkveno, što mi osobno ne pripada, što je na slavu Boga i Crkve. Nijedan biskup to neće u grob odnijeti. To ostaje ovom gradu, ljudima, našoj djeci. Da se dogodi neka tragedija ovom gradu ja garantiram da bi taj oniks štitio sve bez domova, dok se stvar ne riješi.
 |
|||
