odgoj u duhu vjere 5

[Ifigenija]

Ovo što pišeš je primjenjivo na pojedincu. Ljubavlju možemo učiniti osobu boljom. Dijete, majku ili prijatelja koji pogriješi ili trajno griješi nećemo šamaranjem ispraviti, već ljubavlju.
Ali Crkva je zajednica ljudi. Siguran sam da ti neće biti drago čuti, ali na sličan je način sačinjena od različitih ljudi kao što je država, politička stranka ili velika korporacija (u daljnjem tekstu : Institucija).
Ako dijelovi Institucije ponekad ne djeluju u skladu sa pozitivnim vrijednostima koje deklarira, jednostavno ne vidim razloga da članovi ne izraze kritiku prema djelovanju koje nije u skladu sa ciljem Institucije. A iskazivanjem ljubavi prema Instituciji, ne vjerujem da će se oni pojedinci ili dijelovi koje rade pogrešno, izvesti na pravi put.
Treba kritizirati ako se vide greške u Instituciji ako želiš da Institucija bude bliža onome što i kakva treba biti i da se ljudi u njoj osjećaju bolje.
Ono što je zajedničko u pristupu pojedincu i Instituciji je to da kritika i proizlazi iz ljubavi. Jer ako ne voliš, budeš indiferentna, pa ti nije niti stalo da ta osoba ili Instituija bude bolja.

Pokraj svega što se tu ima za vidjeti, tu upro pogled u ono par činovnika i ono nešto nužne organizacije, i te jadne ćate koji pokušavaju nešto organizirati što izmiče svakoj kontroli - i po broju, i po različitosti, grešnosti ljudi koje se tu drži na okupu oko određene vjere! Je, ima i to.
Ali i brak je institucija, pa ne sjediš ženi na glavi s pričama o vašem ustroju kao institucije i kako bolje upravljati papirima, štojaznam. Bar se nadam da ne.
I isto tako obitelj je skupina, institucija, ima i tu zakona i pravila i propisa, pa opet vjeruješ da voliš svoju obitelj i prema njoj se odnosiš s ljubavlju, i ne gledaš je hladno kroz prizmu djelovanja, ustroja...
Kad nam dođe iz dupeta u glavu da je to Crkva jednostavno obitelj; ogromna, sastavljena od kojekakvih dosadnih tetaka, nemogućih bratića i ludih strini, ali naša, i da nam je jedino zdravo i pametno voljeti svakoga, i tu svoju obitelj, mislim da će nam puno problema nestati samih od sebe.
Ne ustrojavaš ludu strinu. Trpiš je, i nalaziš modus vivendi s njom, i što sad, kad lupa na svadbi, zakolutaš očima, ali ne ustaneš i ne očitaš bukvicu pred svim svatima. Ali kad je bolesna, obiđeš je, ako je izbjeglica, udomiš je. I kraj. Ni papira, ni kritike, ničega. Samo elementarna ljudska ljubav.

[mujica]

Ifigenija,
Nikad nisam na Crkvu gledao kao na tako čvrsti kolektiv.
Uvijek sam vjeru doživljavao kao nešto vrlo individualno (jer su me tako učili u Crkvi), pa onda i pripadnost kolektivu puno labavijom.
Ali ako tako gledaš na Crkvu, tvoji su mi stavovi o kritiziranju razumljiviji.
Jedino me čudi da Crkvu smatraš toliko "svojom" zajednicom jer oboje smo u istoj Crkvi odgojeni i podučavani vjeri, a prilično različito gledamo na pripadanje.

[pomikaki]

Kad nam dođe iz dupeta u glavu da je to Crkva jednostavno obitelj; ogromna, sastavljena od kojekakvih dosadnih tetaka, nemogućih bratića i ludih strini, ali naša, i da nam je jedino zdravo i pametno voljeti svakoga, i tu svoju obitelj, mislim da će nam puno problema nestati samih od sebe.
Ne ustrojavaš ludu strinu. Trpiš je, i nalaziš modus vivendi s njom, i što sad, kad lupa na svadbi, zakolutaš očima, ali ne ustaneš i ne očitaš bukvicu pred svim svatima. Ali kad je bolesna, obiđeš je, ako je izbjeglica, udomiš je. I kraj. Ni papira, ni kritike, ničega. Samo elementarna ljudska ljubav.

Ovo je zgodno, KC kao velika obitelj koju bez obzira na neke mane, članove obitelji koji su dosadni i nemogući, ipak vole i trpe oni mlađi i manje značajni članovi, suzdržavajući se od kritike kad vide kako stara tetka troši novac na bundu od samurovine a jučer ih je nažicala 10 kn za cigarete.
Dakle to je jedna vrlo bogata i utjecajna obitelj, koja čak i jako puno utjecaja na politiku vrha države, čak i na zakonodavna tijela. Pa se i zakoni kroje prema njenim pravilima.

A što je s onima koji ne pripadaju toj obitelji? I žele biti jedanko ravnopravni u toj državi? Jesu li dužni šutjeti iz poštovanja prema takvoj obitelji, ili imaju pravo kritizirati je, tražiti svoja prava?

[krumpiric]

. Ni papira, ni kritike, ničega. Samo elementarna ljudska ljubav.

To naprosto nije istina, Crkva je itekako institucija, sa svime što to donosi. To nije kritika niti podložno raspravi, to je činjenica. Vrlo organizirana, raspoređena, i da, nema veze s dva ćata, ima veze sa svime-političkim strujama, rasporedima poslova, odlučivanjima, rangiranjem, pravilima. Ne znam zašto je ta ČINJENICA uvredljiva?

[SikaPika]

To naprosto nije istina, Crkva je itekako institucija, sa svime što to donosi. To nije kritika niti podložno raspravi, to je činjenica. Vrlo organizirana, raspoređena, i da, nema veze s dva ćata, ima veze sa svime-političkim strujama, rasporedima poslova, odlučivanjima, rangiranjem, pravilima. Ne znam zašto je ta ČINJENICA uvredljiva?

Krumpiric, evo, nadovezujem se na ovaj tvoj post, možda više slučajno.
Nisam pročitala posljednje dvije strane, otišli ste predaleko, mala će se probuditi, a imam još i nekog posla...

Da, Crkva je institucija, organizirana, podložna pravilima, prizemna (tu mislim na mobitele, aute, kuće...)
I slažem se da ima previše nekretnina i da ima onih koji odudaraju od one prvotne nenavezanosti na materijalno (pa i ta časna koja priželjkuje gel, mlijeko za tijelo, da, to za nju treba biti luksuz jer - za moj pojam - ona treba živjeti u potpunoj skromnosti, odriče se takvih stvari pri samom odabiru tog poziva jer je to jednostavno tako), sve to i mene smeta jer smatram da bi moglo drugačije, da bi se moglo više dati za sirotinju pa bili oni sirotinja zbog stanja duha (tu se čak djelomično slažem s Ifi jer poznajem puno takvih čija je fizička sirotinja proizašla upravo iz stanja njihovog duha) ili zbog svoje "sudbine".
I da, s jedne strane se slažem opet s Ifi kada kaže da Boga treba slaviti i tim zemaljskim sjajem, ali da, Bog je rođen u štalici, jeo je s ribarima, spavao gdje je stigao... Mislim da taj sjaj potječe iz vremena kada je Crkva kao institucija bila puno jača kada su u svojem vlasništvu imali puno više nekretnina, a mislim da upravo to razdoblje nije Crkvi na čast.

No, sve to na stranu.

I iako sam kritična prema Crkvi, ne pada mi na pamet da zbog toga izostanem s nedjeljne mise, ne čujem Božju riječ koja mi dotakne srce, ne prepustim se pjesmi, njezinim riječima, Euharistiji koja hrani moju dušu, ispovjedi koja čisti moju dušu, potiče me na razmišljanje...
Zato mislim da se svi oni koji kažu, ja sam vjernik, ali sam u svađi s Crkvom puno propuštaju u toj svojoj vjeri. I onda je sve teže opet se prepustiti Bogu. Zažmirite na svećenike, zažmirite na auto kada ulazite u Crkvu, na mobitel u njegovom džepu, na možda ljubavnicu u prvom redu... Sve to nije vaš problem. Odite u crkvu čuti riječ Božju! Svećenik je čovjek kao svaki drugi. Trebao bi svojim ponašanjem biti bliz Isusu, to je istina. No, ako nije tako, ako osjećate da je licemjeran kada govori o porocima, a sam puši... mislite da njega to ne muči? Da se on s tim ne bori? Pa ako se i ne bori, neka to ne bude vaš problem. Odite, čujte Evanđelje, čujte propovijed. Pa ako vam se propovijed i ne sviđa, na temelju Evanđelja pokušajte sami naći neko objašnjenje. Ispovjedite se, pristupite Euharistiji.
Zanima me, koliko vas koji vjerujete, čitate Evanđelje kod kuće, jednako onako kako bi ga čuli na misi?
Svi se kunemo u Isusovu ljubav i to da nam je ona najvažnija. Vjerujem da je, ali znam iz vlastitog iskustva da je drugačije kada odeš na misu, dođeš kući, još uvijek ti te riječi odzvanjaju u srcu. Pa i kad poludiš na muža, na dijete, na svekije, sam sebe izjedaš srdžbom... odzvone te riječi negdje duboko i smire te.
Naravno, nisu svi jednako podložni srdžbi. Ali eto, meni to treba. Meni treba ta misa iz nedjelje u nedjelju. Da se zahvalim jer se imam na čemu zahvaliti, zdravi smo, imamo krov nad glavom, nismo gladni, znamo s ovo malo živjeti (jedne čizme nosim treću godinu, vjerojatno ću i na godinu). Da molim za idući tjedan, za nove izazove, za nove ljude koje svakodnevno srećem, za zdravlje drugih, za mir u svijetu...

Pa samo ona pjesma. Majko mila, koliko se znam isplakati pod misom. Netko bi rekao, što li ovu tišti, a ja, eto plačipi*ka kakva jesam (jelte, baš sam u duhu vjere ), otvorim srce Bogu, a on ga samo puni? Pa gdje bi u svojoj svakodnevici našla takvu puninu? Da, i sunce i cvijet i dječji osmijeh... su sve to, sve nas to hrani, ali za vjernika, kršćanina Božja riječ, euharistija, sama misa trebaju biti kruna tjedna i temelj za tjedan koji dolazi.

Dakle, svi vi koji se dvoumite, koji se, usuđujem se reći, opirete sami sebi i onome što zvoni u vašem srcu, otiđite na misu i prepustite se!

[Nena-Jabuka]

.... Meni treba ta misa iz nedjelje u nedjelju. Da se zahvalim jer se imam na čemu zahvaliti, zdravi smo, imamo krov nad glavom, nismo gladni, znamo s ovo malo živjeti (jedne čizme nosim treću godinu, vjerojatno ću i na godinu). Da molim za idući tjedan, za nove izazove, za nove ljude koje svakodnevno srećem, za zdravlje drugih, za mir u svijetu...

!

hvala Sika Pika na onom prije, a i ovo tvoje ću uzeti kao zalet za ono što želim reći.
U raspravu o postanku svijeta se nisam i neću upletati jer me ne zanima, moj mozak je toliko ograničen da nisam sposobna shvatiti ni kako struja dolazi do moje utičnice, ni telefon, čudom se čudim nad osnovnim zakonima fizike, tako da ću te velike, prevelike istine spoznati vjerojatno na nekom drugom svijetu i u nekoj drugoj dimenziji i s tim sam posve pomirena.

Stari zavjet mi je većim dijelom, da se tako izrazim, neprivlačan, pročitala sam ga još kao dijete, tinejdžer, ali nisam o njemu razmišljala tada kao sada,
sada prihvaćam da mora postojati, ali svoju pažnju previše na njega ne usredotočujem, idemo naprijed, na Novi.

E, sad tema - djeca- molitva -zahvaljivanje. Kako sam djecu ( i sebe kroz njih) učila zahvaljivanju? To sam htjela pisati.
Počeli smo moliti navečer prvo 1 Očenaš ,Zdravomarija, Anđele čuvaru, tralala, par molitvica kratko i onda svojim riječima -Hvala ti Bože na: današnjem danu, na životu, na zdravlju, na hrani, na kući, na dobrim ljudima, na tome što smo se danas lijepo proveli (ili što je već bilo taj dan), lupetamo što se sjetimo u tom trenutku...
Nakon toga zamolimo - pomozi nam da imamo više snage za život, da se manje svađamo, da se manje ljutimo, da sačuvamo zdravlje...
One su u to, kako su rasle, počele i dodavati šaljive upadice "da tata ne baca čarape po kući, da se zadaća sama napiše itd."

No, trebala sam ja njima objasniti i zašto je važno zahvaljivati.

Kad mi je kćer imala negdje oko tri godine, rekla sam joj jednom - a sad reci "hvala ti Bože na svemu što si nam dao, to je jako bitno!"
Ona će na to - "A zašto mu se moramo zahvaliti, zar će nam inače sve oduzeti?"

E, tu sam ostala paf. Ma neće oduzeti - rekla sam tada, a onda sam kasnije, kako su rasle, počela objašnjavati neka zamisle sebe kako daruju nekome jako lijepi poklon, kako mami i tati crtaju najljepši crtež, ispjevaju najljepšu pjesmicu, i neka zamisle, kad to poklone- mama i tata to bace u smeće kao nešto bezvrijedno, čak ni hvala ne kažu. E, to mi ljudi radimo.

Dobijemo vodu, sunce, predivan planet, život, zdravlje, ljubav, razum, čistu prirodu, mora, sve moguće ljepote i darove što ih možete zamisliti (dar je uopće roditi se u ovom trenutku i ovoj zemlji (koliko god polit.-organizacijski nikakva bila) i imati komfor i slobodu ovo uopće pisati jer neki drugi dandanas to nemaju....
a mi to ignoriramo, pljujemo, zemlju trujemo, darove bacamo...

Tako sam to objašnjavala djeci.

Nije ta zahvalnost nikakva privilegija kršćana, mnoga učenja temelj svoga duhovnog rasta i napretka vide u zahvalnosti, mnogi ateisti bolji su i zahvalniji čuvari ove zemlje, ekološki osviješteni,
zahvalni na darovima za koje znaju da su im poklonjeni, iako ne moraju tumačiti da ih je dao Bog, može to biti dio dobre energije, čestica koje jednako ispunjavaju sve nas.

I onda još ostaje ono pitanje što mi je kćer postavila - zar će nam sve uzeti ako nismo zahvalini?
Pa i mogao bi, na kraju karjeva, zašto ne?
I u našem malom, osobnom ili obiteljskom mikrosvemiru, a i u makrosvemiru?
Zar nismo to i zaslužili? Srećom je Božje milosrđe toliko ogromno da nas pušta preko svake mjere da budemo nezahvalni, ali valjda i to ima svoje granice, imalo je u (pra)povijesti pa će možda imati i u budućnosti (ili danas).
To ne mogu dokučiti ni znati, što će biti s nama i kud će nas sve odvesti naša nezahvalnost, ali mogu pomoću kršćanstva, i drugih učenja, vjerskih i nevjerskih, dokučiti da je jako važno biti zahvalan na darovima koje ničim nismo zaslužili i da to svakako moram prenijeti djeci.