Ifigenija, bio je još neki post o tome zašto je Isus rekao da siromahe uvijek imamo uz sebe, a njega ne...ali, sve ok.

A gdje bih ja povukla crtu? Pa, vjerojatno negdje daleko, možda i predaleko...negdje gdje bih biskupa mogla zagrliti kao brata, negdje gdje se kaleži ne bi radili od zlata, negdje gdje bi bogoslovi volontirali u različitim udrugama kako bi osjetili patnju svoje braće, a ne da se čude kako jedna djevojka može preživjeti sa 17kn na dan, negdje gdje bi svećenik bio sretan kad bi dobio ofucane cvjetiće tvoje djece, negdje gdje bi se svećenici tuširali sapunom, a ne gelom za tuširanje čije ime ja ne mogu izgovoriti, negdje gdje me osmaši ne bi morali pitati kakav to uređaj svećenik ima u autu, a ja nikad čula za to...

I sad generaliziram, a poznajem svećenike koji nisu okruženi materijalnim, koji i ono malo što imaju daju drugima...a takvi svećenici su najčešće nevidljivi, djeluju u skrovitosti... I opet...najmanje mi je važan oniks i zgrada koja se gradi.

Uvijek se sjetim svojih profesora Matulića i Relote koji su nas "provocirali" svojim razmišljanjima, tjerali na pitanja, na akciju, na razmišljanje...zato valjda i ja toliko pitanja postavljam...