ne bih znala zašto se tako izražavaju, nisam obraćenik, ja bih se tek trebala apsolutli i komplitli udubiti u sve pore vjere da bih doživjela istinsko obraćenje i bila baš pravi vjernik.
Ovako nisam baš neki uzor, premalo sam dosljedna, kao i u većini stvari u životu, širom otvorenih očiju ćirkam tamo i amo, mislim, ne gubim pravac, čak bih rekla ni da ne skrećem previše s puta, ali skoknem sa strane na kakav piknik.
I ne ginem ni za vjeru ni za naciju, nekako mi ta ginuća ne leže.
Možda to kod obraćenika ima veze s onim djetinjim zanosom, znaš kako se dijete zanosi nečim jer to prvi put čuje i vidi, uživi se svim svojim bićem, a mi odrasli smo već pomalo hladnokrvni na sve jer su nam skoro svi doživljali - već viđeno.
Prvi tulumi bili su nam vulkan adrenalina, a sadašnja roštiljanja su nula doživljaja prema tome.
Možda i jest bit vjere da ju uvijek nastojimo obnavljati, ponovo čitati, ponovo slušati druge, ponovno ići na neke duhovne obnove, otkrivati stare stvari kao nove, da ne upadnemo u mlakost i rezignaciju jer je valjda važno da stalno budemo kakvi-takvi "obraćenici".