Citiraj mujica prvotno napisa Vidi poruku
he, he... nisam se ja obratio.
samo sam se prisjetio.

Obraćenici se drukčije izražavaju.
Onako, pomalo iritantno. Kao fanatici. Nikad neću shvatiti zašto se obraćenici ne mogu izražavati običnim riječnikom kao oni koji su postupno došli do istog stava.
ne bih znala zašto se tako izražavaju, nisam obraćenik, ja bih se tek trebala apsolutli i komplitli udubiti u sve pore vjere da bih doživjela istinsko obraćenje i bila baš pravi vjernik.
Ovako nisam baš neki uzor, premalo sam dosljedna, kao i u većini stvari u životu, širom otvorenih očiju ćirkam tamo i amo, mislim, ne gubim pravac, čak bih rekla ni da ne skrećem previše s puta, ali skoknem sa strane na kakav piknik.
I ne ginem ni za vjeru ni za naciju, nekako mi ta ginuća ne leže.

Možda to kod obraćenika ima veze s onim djetinjim zanosom, znaš kako se dijete zanosi nečim jer to prvi put čuje i vidi, uživi se svim svojim bićem, a mi odrasli smo već pomalo hladnokrvni na sve jer su nam skoro svi doživljali - već viđeno.
Prvi tulumi bili su nam vulkan adrenalina, a sadašnja roštiljanja su nula doživljaja prema tome.

Možda i jest bit vjere da ju uvijek nastojimo obnavljati, ponovo čitati, ponovo slušati druge, ponovno ići na neke duhovne obnove, otkrivati stare stvari kao nove, da ne upadnemo u mlakost i rezignaciju jer je valjda važno da stalno budemo kakvi-takvi "obraćenici".