Ne znam, različiti smo stvarno, ja sam odrasla uz samostan, tik do njega, svaki dan sam komunicirala sa sestrama količinski identično komunikaciji sa svim ostalim ljudima van svoje familije.
Mi djeca- smo pojeli više materijala za hostije nego kruha. Ja poznajem ogromnu količinu ljudske strane Njegovih službenika
I za mene, ništa tu nije zanosna bajka, njihov život nije bio okrenut Gospodinu i prožet molitvom, razmišljanjem, duhom nego život. To su žene koje su prale guzice (pardon) starim umirućim fratrima i za kojima su oni u naletu staračke demencije goli trčali. One nisu imale vremena "doživjeti Dar" i pričati tako doživljajno-a za mene su bile sve ono što bi poanta KC trebala biti-dale su sebe čitavim bićem.

U onome trenu kad mojem umu bude sporan bilo koji elemenat mojega vjerovanja, to je za mene predaleko.
Ja sam duboko uvjerena da je sama bit vjere sprega svega-uma, duha, tolerancije, ljubavi, morala, tijela, mira....i zaista se ne mogu pronaći u postovima koji su mi prožeti nečim što nema bilo koji od ovih elemenata.
Dobro, ja ne zazirem ni od kritike niti imam sve iste mjerne vrijednosti za dobro i pozitivno kakve uglavnom jesu dio katoličkog morala-možda nisam adekvatan model.
Meni je apsolutno prihvatljivo svačije aspolutno drugačije mišljenje-kao istinitoOd pobačaja kojeg nebi ja napravila nit drugom zabranila nit definirala kao zlo-na dalje

Možda je to malo hindu, a premalo katolički, ta sprega intelekta, tijela i duha, a u mojem je životu bilo apsolutno i totalno katolički -i ja uopće ne mogu doživjeti vjeru koja priča o Duhu, Bibliji, ljubavi, Isusu, kao o nečem što meni zvuči potpuno imaginarno, nevjerojatno, nešto za što treba zatvoriti um i zaboraviti sve što znaš.

al opet, valjda smo različiti