ako smijem ja još jedan primjer o starozavjetnom moralu za Rozu Grozu... priča o Tamari, onoj zbog koje je siroti Onan izgubio glavu, i njenoj smicalici za svog svekra koji joj nije htio dati i trećega sina, očito uvjeren da ona donosi nesreću.

Dok današnji čovjek pročita tu priču, mora se zbilja dobro udubiti da iz današnje perspektive shvati njezin postupak. Ona nam djeluje nemoralno, jer ne možemo razumjeti njezinu želju da po svaku cijenu ima dijete od roda svog prvog muža. Ali ako vidimo kako se prema njoj kasnije postupa, jasno je da ona jedino tako uopće smije imati dijete, inače će biti pogubljena - i to spaljivanjem.
Pisac bibilijskog teksta očito potpuno razumije njezine motive, a tako i njegovi a i Tamarini suvremenici. Njezin svekar nakon što je sve shvatio kaže da je ona pravednija (mislim da želi reći poštenija) od njega, a pisac nema potrebu dalje objašnjavati njen postupak, čini se da je njemu zanimljiva samo njezina domišljatost.

Nama ovo sve djeluje potpuno nerealno, i u sjeni tog čina malo pažnje obraćamo na ostale detalje, koji koliko god djelovali okrutno i nemoralno, i dan danas su nam prilično shvatljivi: činjenica da će muškarac kad vidi bludnicu svakako iskoristiti što mu se nudi bez puno premišljanja, a da će kasnije (isti taj pravednik) zahtijevati da se spali žena koja je zatrudnjela nakon smrti svoga muža. Razmislite malo o tome, ona je ipak trudnica! Ali to piscu ovih redaka također ne djeluje kao nešto nad čime bi trebalo zastati, njemu se sve navedeno podrazumijeva.
I konačno ako mene pitate, niti Onanov grijeh mi se ne čini tako velika uvreda bogu da Jahve osobno mora tratiti vrijeme na njegovo pogubljenje.

Zašto ovo pišem: ne želim omalovažiti starozavjetne spise, niti reći da smo mi moralniji od tadašnjh ljudi (dovoljno je reći da ćemo lakše razumjeti spaljivanje trudnice nego Tamarinu želju za potomstvom). Ali za mene je Stari zavjet samo kontekst Novom. On nam govori u kakvom je svijetu Isus živio i propovijedao, i tako možemo bolje shvatiti njegove riječi i djela. Ali nemojte mi molim vas reći da bi se svaki redak Biblije trebao uzeti kao zapovjed od boga kako bi se trebalo živjeti, niti da su pouke Starog zavjeta jednakovrijedne Novom. Stari zavjet vidim kao povijest jednog prilično ratobornog, krutog i patrijahalnog naroda i nemam puno želje da ondje tražim pouke o moralu.

Evo draga RG, slobodno pitaj i Antu, kućnog teologa što misli o mojoj herezi pa mi javi koja je njegova interpretacija pokolja u Jerihonu i Aju (gdje su bar životinje pošteđene), i koju pouku se može izvući iz Tamarine priče. Treba li se sve ovo čitati doslovno?

Ispričavam se ostalim vjernicima i nevjernicima koji moraju čitati ovakve dugačke postove. Da vam bude zanimlivije, tko ovdje može pogoditi što je učinila Tamara?