Citiraj SikaPika prvotno napisa Vidi poruku
.... Meni treba ta misa iz nedjelje u nedjelju. Da se zahvalim jer se imam na čemu zahvaliti, zdravi smo, imamo krov nad glavom, nismo gladni, znamo s ovo malo živjeti (jedne čizme nosim treću godinu, vjerojatno ću i na godinu). Da molim za idući tjedan, za nove izazove, za nove ljude koje svakodnevno srećem, za zdravlje drugih, za mir u svijetu...

!
hvala Sika Pika na onom prije, a i ovo tvoje ću uzeti kao zalet za ono što želim reći.
U raspravu o postanku svijeta se nisam i neću upletati jer me ne zanima, moj mozak je toliko ograničen da nisam sposobna shvatiti ni kako struja dolazi do moje utičnice, ni telefon, čudom se čudim nad osnovnim zakonima fizike, tako da ću te velike, prevelike istine spoznati vjerojatno na nekom drugom svijetu i u nekoj drugoj dimenziji i s tim sam posve pomirena.

Stari zavjet mi je većim dijelom, da se tako izrazim, neprivlačan, pročitala sam ga još kao dijete, tinejdžer, ali nisam o njemu razmišljala tada kao sada,
sada prihvaćam da mora postojati, ali svoju pažnju previše na njega ne usredotočujem, idemo naprijed, na Novi.

E, sad tema - djeca- molitva -zahvaljivanje. Kako sam djecu ( i sebe kroz njih) učila zahvaljivanju? To sam htjela pisati.
Počeli smo moliti navečer prvo 1 Očenaš ,Zdravomarija, Anđele čuvaru, tralala, par molitvica kratko i onda svojim riječima -Hvala ti Bože na: današnjem danu, na životu, na zdravlju, na hrani, na kući, na dobrim ljudima, na tome što smo se danas lijepo proveli (ili što je već bilo taj dan), lupetamo što se sjetimo u tom trenutku...
Nakon toga zamolimo - pomozi nam da imamo više snage za život, da se manje svađamo, da se manje ljutimo, da sačuvamo zdravlje...
One su u to, kako su rasle, počele i dodavati šaljive upadice "da tata ne baca čarape po kući, da se zadaća sama napiše itd."

No, trebala sam ja njima objasniti i zašto je važno zahvaljivati.

Kad mi je kćer imala negdje oko tri godine, rekla sam joj jednom - a sad reci "hvala ti Bože na svemu što si nam dao, to je jako bitno!"
Ona će na to - "A zašto mu se moramo zahvaliti, zar će nam inače sve oduzeti?"

E, tu sam ostala paf. Ma neće oduzeti - rekla sam tada, a onda sam kasnije, kako su rasle, počela objašnjavati neka zamisle sebe kako daruju nekome jako lijepi poklon, kako mami i tati crtaju najljepši crtež, ispjevaju najljepšu pjesmicu, i neka zamisle, kad to poklone- mama i tata to bace u smeće kao nešto bezvrijedno, čak ni hvala ne kažu. E, to mi ljudi radimo.

Dobijemo vodu, sunce, predivan planet, život, zdravlje, ljubav, razum, čistu prirodu, mora, sve moguće ljepote i darove što ih možete zamisliti (dar je uopće roditi se u ovom trenutku i ovoj zemlji (koliko god polit.-organizacijski nikakva bila) i imati komfor i slobodu ovo uopće pisati jer neki drugi dandanas to nemaju....
a mi to ignoriramo, pljujemo, zemlju trujemo, darove bacamo...

Tako sam to objašnjavala djeci.

Nije ta zahvalnost nikakva privilegija kršćana, mnoga učenja temelj svoga duhovnog rasta i napretka vide u zahvalnosti, mnogi ateisti bolji su i zahvalniji čuvari ove zemlje, ekološki osviješteni,
zahvalni na darovima za koje znaju da su im poklonjeni, iako ne moraju tumačiti da ih je dao Bog, može to biti dio dobre energije, čestica koje jednako ispunjavaju sve nas.

I onda još ostaje ono pitanje što mi je kćer postavila - zar će nam sve uzeti ako nismo zahvalini?
Pa i mogao bi, na kraju karjeva, zašto ne?
I u našem malom, osobnom ili obiteljskom mikrosvemiru, a i u makrosvemiru?
Zar nismo to i zaslužili? Srećom je Božje milosrđe toliko ogromno da nas pušta preko svake mjere da budemo nezahvalni, ali valjda i to ima svoje granice, imalo je u (pra)povijesti pa će možda imati i u budućnosti (ili danas).
To ne mogu dokučiti ni znati, što će biti s nama i kud će nas sve odvesti naša nezahvalnost, ali mogu pomoću kršćanstva, i drugih učenja, vjerskih i nevjerskih, dokučiti da je jako važno biti zahvalan na darovima koje ničim nismo zaslužili i da to svakako moram prenijeti djeci.