starozavjetni pisci, poznavajući način na koji njihovi suvremenici shvaćaju svijet oko sebe, tražili su najbolji način na koji tim ljudima objasniti Božju poruku - morali su je, ajmo reći, prilagoditi njihovim predodžbenim sposobnostima. a objašnjenja su bila vrlo jednostavna: vjera rezultira blagoslovom, nevjera rezultira prokletstvom. mada pisci nisu htjeli Boga pokazati hirovitim i egocentričnim, nego objasniti poredak. a to što im se omaklo, bilo je pod utjecajem okolnih politeističkih naroda čiji su bogovi bili uvijek ljutiti zbog nečega. ali i to se promijenilo - najvidljivije je kod mlađih proroka. kod njih Jahve više nije osvetoljubiv i ljutit, nego samo pravedan po gornjem principu.
no ovaj stav koji se stalno provlači kako je novozavjetni bog vrlo nezahtjevan, ni na što nas ne obvezuje - nije Bog o kakvom je Isus pričao. jer u NZ nije samo ljubav i milosrđe, nego je i sud (i to vrlo često), i te su poruke prema KC jednako važne kao i ove o ljubavi i milosrđu. hoću reći, nisu SZ i NZ Bog toliko različiti koliko ih se želi prikazati.