Prekrasna slika, lik kakav bih i ja držala uokviren na zidu, tako je topao i ljudski, tako prekrasno ljudski sretan, a okrenut licem Bogu
 |
|||
|
|
|||
Prekrasna slika, lik kakav bih i ja držala uokviren na zidu, tako je topao i ljudski, tako prekrasno ljudski sretan, a okrenut licem Bogu
Moj Ivan prisutan je dok molim Križni put (u kroizmi se češće tome posvetim navečer). Mislila sam da ne razumije, iako pozorno sluša. Onda je preksinoć Valentina ušla u sobu i nešto me pitala; prekinula me u molitvi. Kad je izišla počela sam tu molitvu ispočeka. Ivan je rekao: "Mama, pa to si već molila!". Dakle, osim što sluša, shvaća i pamti. A da Muka na njega djeluje traumatično, ne vjerujem da bi skidao raspelo i ljubio ga. I na kraju svake molitve zahvalim Bogu na svojoj obitelji i još posebno na Ivanu. A onda on, smijući se, onako mangupski ponavlja za mnom, gledajući u sliku Milosrdnog Isusa: Hvala ti Bože na ovom djetetu!
Interesantno je koliko mi je nadahnuće pružala jedna mlada mama mulimanske vjeroispovijesi; kako se lijepo ophodila, otvorena srca i iskreno pisala o svojoj vjeri. Da sam ikada u školi učila nešto o muslimanskoj vjeri, davno bih zaboravila, s obzirom na suhoparnost našeg školstva.Nena-Jabuka prvotno napisa
Ali nju si mogao pitati sve. Pitala sam je tko je za nju Isus. A onda je odgovorila u stilu - najbolje govori činjenica da mi je sin Issa. Zaista nisam imala pojma da naše vjere imaju toliko zajedničkog; ne kažem nikako da je to isto, ali eto meni su njeni postovi bili nadahnuće. A onda, tipična boljka ovog foruma, oformi se trach grupa i istjeraju je s foruma...
Ma jest, bio je topik nešto drugačiji....ali na slavu Božju postoji eto već dugo i još će, ima mjesta za sve...
zar ti to nije dokaz da djeca (ma koliko bila bistra) ipak samo rade ono što vide kod odraslih
nije tvom sinu na pamet samo od sebe palo ljubit raspelo. vidio je ili od tebe ili bakica u crkvi. pa je ponovio, a tvoje oduševljenje/veselje time ga potiče da to ponavlja i dalje
a muka ne djeluje traumatično jer ima premalo godina da bi išta od toga shvatio
kao što se benteni i ostalu super/turbo/extrameni ubijaju i tuku, ili uzmi obične crtiće tipa t&j koji se mlate pa djeca ne plaču nad time, tako niti ne shvaćaju isusovu muku
Magriz, ljubav djece i Isusa je za mene nešto čudesno. Isus puno priča o djeci (pustite malene k meni, tko prima maleno u moje ime - mene prima, pa i na kraju da ne možemo k Ocu dok nismo kao djeca).
A da je baš ponašanje i naučeno - neka je. Imam i ja od tih prizora mnogo za naučiti i puno je radosti u takvim prizorima.
isus priča o djeci, ali sve njegove priče se mogu tumačiti na više načina. najmanje doslovno
a ponašanje djece je većinom kako okolina uvjetuje. i ne mislim da je ljubljenje raspela pokazatelj vjere. kao što nije niti parafraziranje biblijskih rečenica
Moje "klađenje" (figure of speach inaće) o postotku onih koji nisu čitali Bibliju je najviše ponukano izjavom da "Pakao ne postoji" i još nekolicinom.
Ne govorim o svim religijama, ali sam prilično sigurna da bi netko bio dobar Krščanin mora čitati Bibliju, ne jer je to stvar nekog nadmudrivanja ko bolje zna pasuse, već jer je to skup Božjih zakona i pravila koji se moraju pokušati što bolje pratiti - a kako da ih pratim na slavu Božju ako sam pročitala 1-2 Evanđelja i 10ak psalama? Ne možeš živiti zakon ako ga ne poznaš - jer bez obzira što nam/vam govorili, 10 Božjih zapovijedi nisu jedino što nam je zapovjeđeno.
o da, možeš. itekako
kao što možeš isčitavati bibliju i ne primjenjivati pročitano
i kladim se da je velik postotak onih koji isčitavaju bibliju, a ne shvaćaju 10% pročitanog
samo malo skretanje s teme, jer ne pišem pp-ove forumašicama koje ne poznajem... ta forumašica o kojoj ti pričaš nije istjerana s foruma, nego je sama otišla. nakon što je ovdje napisala "pismo", toliko zlobno i bolesno o nekim drugim forumašicama (na stranu kakve su one forumašice bile), da je meni uopće nespojivo TO s vjerom što ju je ona opisivala kao smisao svojega života.
dosta se toga da iščitati o vjeri ili nevjeri neke osobe ovdje na forumu iz njezinih postova na drugim podforumima i drugim temama. a nije sve niti u riječima, ima nešto i u djelima.
Posljednje uređivanje od sladjanaf : 01.04.2011. at 22:28
Ona je, u afektu doduše, napisala sve otvoreno. Drugi su igrali na skriven način. Preferiram otvorenost.
ma to samo misliš
otvorenost je dobra kao ideja, u praksi je zabavna samo onima koji nisu predmetom te otvorenosti
kao što je otišla nakon "pisma", tako je mogla otići i prije njega
to bi barem bilo u skladu s onime što je propovijedala
Posljednje uređivanje od sladjanaf : 01.04.2011. at 22:39
Meni je ostala u lijepom sjećanju i voljela bih da se vrati.
Slažem se.
pa vjerojatno nismo ispod po 30 puta
pogotovo ronin ili puntica
neki su vjerojatno imali priliku proučavati ju i u rok službe.
Čak i neki kojima teologija ni u peti ne dodiruje struku :D
tebe samo strašno muči što ju ne doživljavamo kao Ustav. Al ne doživljavamo.
Biblija to nije. Nju ne treba samo čitati, ako ju čitaš, trebaš ju poručiti, smjestiti u mjesto, vrijeme, među ljude koji su ju pisali. inače je obična knjiga besmislenih nepovezivih pričica.
Svijet je ranjen grijehom, kao kad uneseš kompjuterski virus u komp. Nijedan dokument nije kriv, i mnogi od njih su predivni i važni - zašto je baš njih napao virus? Jer je virus u sistemu.
malo bih se osvrnula i na ovo o čemu ste raspravljali,dakjle o dječjem doživljaju raspetog Isusa
davno sam uočila kako su djeca u ovim malim godinama totalno nespremna na ovaj nasilni dio priče,priču o muci i patnji.
jednostavno,njima je pogled na dobrog Isusa koji je ubijen na tako brutalan način u dječjim glavama nepodnošljiv.sve drugo,sve lijepe pojedinosti,padaju u vodu pred tim groznim čavlima u rukama i nogama i boli koja je na svakom raspelu vidiljiva i opipljiva
i kako strogo pazim da ne gledaju nasilne crtiće,filmove,ne igraju nasilne igrice,tako smo i raspeće stavili na odgodu do daljnjega.
dakle,koncentriramo se na ono što u njihovim dječjim glavicama izaziva isključivo osjećaj ugode,voljenosti i zaštićenosti.znači,priču o dobrom Bogu koji nas toliko voli da je sišao s neba na zemlju da pokaže ljudima kako da budu dobri.koji štiti i voli svu dječicu,nosi im darove za Božić,čuva nas i štiti uvijek,kojem se molimo prije spavanja.
i njima dovoljno.bit će vremena za produbljenje priče...kako budu rasli,moći će shvatiti koncept patnje i žrtve....njima je to još jednostavno previše apstraktno.
u kući imamo jedno raspelo,koje smo MM i ja dobili na vjenčanju,no dosta je visoko na zidu i ne upada im u oko.
a ono što im upada u oko,je slika koja menui neobično draga,pa sam je skinula i uokvirila,i jednostavno je umetnula među nekoliko sličica koje držimo na polici u njihovoj sobi.zovu je "sretni Isus" i doslovce je obožavaju.
evo našla sam je samo što je ova moja uokvirena još malo ljepša verzija
http://img710.imageshack.us/i/jesussmiling.jpg/
Joj, a moj sin vidio križni put u crkvi i već nekih pola godine nakon svake mise ide i gleda slike i traži detaljna objašnjenja. Nekako mi je bilo bed, a onda sam ga pitala da li ga zanimaju rimski brojevi (to je spominjao), slike, tj. mozaik i ostale umjetničke forme, ili baš priča. Kaže on - sve. I tako ja vodim šestogodišnje dijete i pričam mu što se Isuseku dogodilo... NE znam radim li dobro, ali bio je uporan i htio je objašnjenje. Mislim si - bolje da ga ja provedem, i da mu objasnim, i dam svemu neku toplinu (eto, došla mu je mama, evo, Veronika će mu obrisati lice, Šimun će mu pomoći, mama i prijateljice su ga skinule sa križa, vidi kako ga grle) nego da sam nešto izbrije bez veze, a kad napravimo krug i dođemo do oltara kažem - eto, a onda je uskrsnuo i sada imamo sve ovo što imamo zbog njega, tako nekako.
Uf...
Teško je uopće toliko subjektivan osjećaj pretočiti u par jednostavnih rečenica koje bi dale odgovor na to pitanje.
Ustvari,moram priznati da se ni sama nikad nisam zapitala:koja je svrha?Više je to bio uvijek prisutan osjećaj iskonske privrženosti,utočišta,kutka za vlastito duhovno preispitivanje sebe i svojih postupaka.....
Moram reći da ,bar sad još u ovim mladim godinama,ne razmišljam puno o spasenju SVOJE duše nakon smrti,i o tome što će biti sa mnom jednog dana...hoću reći da mi djela nisu još u tolikoj mjeri motivirana upitnošću što će biti ...dakle,ni to ne bih nazvala svrhom praktičnog upražnjavanja vjere.
I što onda ostaje?Ostaje svakodnevnica.Današnji dan,sutrašnji,sljedeći tjedan.Život u ovom trenutku koji nastojim proživjeti što bolje mogu,i upravo u tome nalazim svrhu vjerovanja i ufanja....ono,daj mi snage da proguram današnji dan najbolje što mogu,da budem još bolja mama,još bolja supruga,još bolja kći...još bolja osoba.
I u tom času nalazim tu snagu čak i kad mi se čini da je nemam.Eto,tako tu funkcionira kod mene.
I pisala sam već,unatoč neospornim manama koje KC ima,nisam dovoljno ni snažna ni čvrsta ni ne znam što da se na pravi način nosim s izazovima bez Euharistije ,dakle bez mise.
Možda će curama koje nisu vjernice to zvučati...ne znam,čudno,ali kad sam shvatila da imam dijete s posebnim potrebama,kad sam dobila dijagnozu svoje djevojčice,jedino mjesto koje me održalo snažnom,optimističnom i na nogama je upravo jedna klupa u Gospe Van Grada.Svako božje jutro odlazila sam na misu i pričest,i tamo svakodnevno nalazila snagu da ne padnem u očaj,da ne plačem,ne razbijam glavu pitanjima zašto i kako,pa zašto baš meni?Svako jutro dobivala sam novu injekciju elana,kopala,odlazila specijalistima,pronalazila malenoj najadekvatniju terapiju....međutim,negdje moraš napuniti baterije,inače izgoriš.meni je to vjera.
I zanimljivo je to:što me život više tare,ja sam čvršća.i u vjeri i inače.nisam više ista osoba što sam bila prije dvije godine.ko da je u patnji i teškoćama neka vrst katarze koju proživljavaš i ona ti skida mrenu s očiju ,i lakše razlučuješ bitno od nebitnog.
Onda su tu pak neke sitnice,ja ih zovem božjim dodirima,koje hrane dušu više no što mislimo da je moguće.Dat ću primjer.
Kad sam malenu,koja je totalno izgubljena u socijalnim odnosima,a ujedno vrlo vrlo vezana za mene,po savjetu specijalista dala u vrtić radi socijalizacije s djecom,krenulo je vrlo loše.Autistična djeca se ne znaju izražavati drugačije nego prodornim vrištanjem ,pogotovo kad se radi o tuzi i frustraciji,i ne mogu vam uopće opisati na što je ličilo njenih prvih tjedan dana u vrtiću.Nije boravila dulje od sat,sat i po tamo,no to se svelo na bjesomučno vrištanje iz petnih žila,i slom živaca ako bi joj se teta uopće pokušala približiti.
Ja sam nakon tjedan dana odlučila odustati i ne frustrirati nju ,sebe i djecu tamo.sjećam se ,bila je Mala Gospa,8.9.Bio joj je točno sedam dana otkako je krenula u vrtić.Ostavila sam je tamo u vriskovima i odbauljala u grad ubiti nekako tih sat vremena muke.Kako je bio blagdan otišla sam na misu,proplakala cijelu,i rekla:to je to.idem po nju i više je u vrtić ne vraćam.
Kad sam došla po nju,teta me tiho sklonila na stranu,i pokazala mi malenu.Prestala je plakati,prestala je vrištati i udarati glavom,suze su presušile,predivno se zaigrala.
Neke od vas reći će:slučajnost.nakon 7 dana dijete se naviknulo.e ,meni nije slučajnost,i ti i takvi trenuci čine ovaj život toliko predivnim i toliko ispunjujućim,da nemam snage odreagirati racionalno nego samo reći:hvala Ti.
Ako je to svrha moje vjere...it works for me.
Ha ha stvarno me strašno ne muči...moja filozofija je live and let live, to hoće li neko Bibliju doživljavat kao mit, bajku, ili knjigu Božjih zakona, mene uopće ne zanima, nisam propovjednik samo kao i svi ovdje iznosim svoje mišljenje.
I da apsolutno se slažem da za znati što piše u Bibliji moraš proučavati, čitati i drugu literaturu koja ti može pomoći da razumiješ - referirala sam se iskreno ne na one za koje je očito da čitaju Bibliju nego na one za koje je očito da je ne čitaju, a zadnjih par strana takvih ima puno - zapravo, mislim da je jako puno vjernika danas koji sljepo slušaju propovjednike, mole se, ispovjedaju, a što zapravo piše unutra ne znaju niti se trude saznati.
Roza, ja sam prva u redu za čitanje i proučavanje Biblije. Da vidiš kako je moja raskupusana i u raspadu, smilila bi se i kupila mi novu. Iz ove će uskoro počet se žgadija leć
Ali, nisam za svrstavanje i prozivanje katolika koje je tako često među protestantnima. Kako znam? Well, moj prvi kontakt s vjerom je među protestantima, i dugo sam išla na taj vjeronauk, i imam prijatelje protestante.
Mnogo puta je njihova slika o katolicima iskrivljena.
Svaki katolik svake nedjelje sluša sv. pismo; na vjeronauku se prođe dosta materijala. Naši mediji (katolički) se uvijek baziraju na Bibliji. Možda nisu svi sjeli pa iščitali od stranice do stranice, ali u uhu im je, to svakako.
A sad - svatko odgovara za sebe, a i isto nije svakom isto dano, pa se ni ne traži od svakoga isto.
Jako dobar post. odlično objašnjenje.
cure, hvala na odgovorima.
ronin
Ma ne "popujem" ja Katolicima, imam puno prijateljica katokinja, i mogu ti reč da su među boljim vjernicama koje poznajem. Ja neke stvari u Bibliji jednostavno nemogu izignorirati - poput Pakla.Roza, ja sam prva u redu za čitanje i proučavanje Biblije. Da vidiš kako je moja raskupusana i u raspadu, smilila bi se i kupila mi novu. Iz ove će uskoro počet se žgadija leć
Ali, nisam za svrstavanje i prozivanje katolika koje je tako često među protestantnima. Kako znam? Well, moj prvi kontakt s vjerom je među protestantima, i dugo sam išla na taj vjeronauk, i imam prijatelje protestante.
Mnogo puta je njihova slika o katolicima iskrivljena.
Svaki katolik svake nedjelje sluša sv. pismo; na vjeronauku se prođe dosta materijala. Naši mediji (katolički) se uvijek baziraju na Bibliji. Možda nisu svi sjeli pa iščitali od stranice do stranice, ali u uhu im je, to svakako.
A sad - svatko odgovara za sebe, a i isto nije svakom isto dano, pa se ni ne traži od svakoga isto.
evo sam i ja malo virnula na ovaj topik.
u smislu poznavanja biblije i religijskih postulata, pravila i slicno sam prilicno/sasvim neupucena, medutim uprkos tome zainteresirali su me neki djelovi postova od vas - puntice, krumpiric, ronin, pomakiki, mujica ... (mozda sam jos nekog zaboravila), pa imam jedno pitanje za vas:
da li za vas (osobno) ili po vama (opcenito) vjera /vjerovanje ima svrhu?
ako nema, zasto nema?
ako ima, zasto ima, te sto bi svrha bila?nisam razmisljala o tome. tek pocinjem.
a na razmisljanje su me nagnale vrlo razlicita "prakticiranja" vjere koja su napisana na zadnjim stranicama. i vec prije, recimo od nene-jabuke.
pa mi se ucinilo da je i osnovni pristup vjeri kao takvoj medu vjernicima forumasima prilicno razlicit.
odnosno sasvim precizno receno eticki kodeks koji izvire iz napisa nekih sudionica razgovora ovdje se u mnogo cemu poklapa sa mojim, pa stoga moje pitanje.
Odnosi li se tvoje pitanje na vjeru ili na religiju? Jer mislim da svi ljudi u nešto vjeruju, i vjera po meni ima svrhu lječenja, vjera i nada se isprepliću, da učine život lakšim. Čovjek koji nema vjere, pa makar i u samog sebe i svoje sposobnosti, teško može opstati, sveden je na šaku jada, bar je meni tako bilo...nisam razmisljala o tome. tek pocinjem.
a na razmisljanje su me nagnale vrlo razlicita "prakticiranja" vjere koja su napisana na zadnjim stranicama. i vec prije, recimo od nene-jabuke.
pa mi se ucinilo da je i osnovni pristup vjeri kao takvoj medu vjernicima forumasima prilicno razlicit.
odnosno sasvim precizno receno eticki kodeks koji izvire iz napisa nekih sudionica razgovora ovdje se u mnogo cemu poklapa sa mojim, pa stoga moje pitanje.
A religija, to je nešto sasvim drugo, ljudi se sigurnije osjećaju u društvu istomišljenika, njihova zajednička energija djeluje u jednom pravcu, za mene je to predivno, Kad se skupi mnogo ljudi koji vjeruju u jedno zajedničko dobro, dogode se prekrasne stvari, čuda, ozdravljenja... Nažalost, kada se ta energija i zloupotrijebi, i iskoriste se ljudski strahovi, događaju se strahote...
Moji odmalena prolaze Križni put s nama, jedan od njaljepiših je navečer prije blagdana Velike Gospe u Mariji Bistrici, u mraku uz svijeće. Djeci je to nešto svečano, uzbudljivo, slušaju molitve, gledaju kipove, ništa im ne "prilagođavamo", oni upijaju neposredno toplinu zajednice, sigurnost obitelji koja iz patnji i Uskrsnuća prikazanih na Križnom putu crpi svoju snagu. Vide, čuju, ali i osjećaju.
U životu posotji patnja, veća ili manja, uvijek je tu negdje, u nama ili našim bližnjima, ona izazvana grijehom, ona izazvana okolnostima, bolestima,nije bitno, ali sastavni je dio života i naša je djeca osjećaju, primjećuju, znaju da je tu, ali za razliku od bezličnog, ciničnog prikaza nasilja u crtićima i popularnoj kulturi, ovakvo toplo posredno i istintio iskustvo u okrilju obitelji koja je za to odvojila vrijeme i emotivnu dostupnosti pozitivnu ulogu u razvoju empatije, jačanja temeljnih vrijednosti, ljubavi, hrabrosti, vjernosti. To je dragocjeno i ne može se nekim eufemizmom dočarati u cijelini.
Sklona sam poštediti svoje klince svakog nepotrebnog prikaza nasilja na televizji, u novinama itd pogotovo kad je prikaz hladan, detaljan, voajerski i bez suosjećanja, ali ne sklanjam ih od stvarne patnje bliskih osoba ili događaja koji ih okružuju- to je život i ako ih nešto potrese tu sam za njih da zajedno molimo za onog kome je teško, razgovaramo i da se nikad pred patnjom ne osjećaju bespomoćno i izgubljeno.
E sad, što se stila tiče. Ja sam oduvijek mišljenja da stil treba odgovarati sadržaju, kad je nešto pathos /uzvišeno/ onda dolikuje i patetičan /uzvišen/ stil. To što netko ne dijeli mišljenje da je ono što je meni sveto uvišeno ne obavezuje mene da ja mjenjam svoj stil. Forum ne mora nužno i isključivo biti peškarija, forum može biti i Forum
Al nonšalanciju kompenziram hrpom čudnih tipfeleraUbijte me ja ih vidim tek kad pročitam post treći put, daleko nakon one dvije minute
Zašto je zaključana tema Popis stanovništva i izjašnjavanje o pitanju vjere? Može li se onda ovdje nastaviti rasprava, pogotovo sada kada izlaze neke nepravilnosti na vidjelo?
o nejasnoćama na popisu možeš tu http://forum.roda.hr/threads/64506-p...o-ro%C4%91enja
na ovom topiku možeš o odgoju u duhu vjere
Ronin, prekrasan post
Ove će tvoje riječi uvijek odzvanjati negdje u mom srcu.
I mogu potpisati ono, što me život više tare, vjera mi je čvršća.
Maša ljubi križ na krunici. Vidjela je to od moje tete. I nikada mi nije palo na pamet da je to nešto bed. Meni kao djetetu to nikada nije bilo bed ili trauma. Ne znam, možda je i do karaktera. Naravno, ne mislim da sam nesuosjećajna, dapače, ali valjda sam odmah prihvatila to da je Isus umro na križu da bi nas spasio od grijeha. Da je to njegov zalog za naše duše. I nije mu bilo lako, i tražio je da ga ta čaša zaobiđe, ali je njegova ljubav prema svima nama, koji su bili, jesu i bit će prevagnula. I ne vidim u tome ništa loše. On je moj junak. Znam, sada sam patetična, možete prestati preokretati očima
Vidjet ću kako će Maša to doživljavati kroz odrastanje pa ću se tome i prilagođavati.
Zapravo, čitajući vas sve, i vjernike i nevjernike (mislim da je na ovaj topic sašao sam Duh sveti), duboko se sramim jer tako malo znam. Jer se ne molim dovoljno. Jer se ni ne prekrižim prije jela. Evo, dajete mi poticaj da se vratim onoj iskrenoj vjeri kao kada sam bila dijete. Podlegla sam nekim drugim navikama, a sada imam dijete koje želim odgojiti onako kako je mene moja baka odgajala.
Bog koji kažnjava? Evo, danas je u evanđelju bilo o tome, Evanđelje po Ivanu (Iv 9, 1-41) (inače, nisam pročitala Bibliju, znam što sam učila na vjeronauku, ono što slušam na misi, i da, sramim se i zbog toga, ali eto, ne stignem, znam da mi je dužnost, ali ne stignem jer toliko me toga još u životu zanima... i zato se još više sramim jer vidim da mnogi ateisti znaju više od mene)..
Uglavnom, evo uvodnog dijela:
U ono vrijeme: Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja.
Zapitaše ga njegovi učenici: "Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji, te se slijep rodio?" Odgovori Isus: "Niti sagriješi on, niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja."
Naravno, puno je upitnika ostalo nad mojom glavom nakon ovog evanđelja i propovijedi. Mislim da ću od idućeg tjedna na Biblijski sat, mogla bih ondje prodiskutirati sa svećenikom i naći odgovore.
Jer sad, ni meni nije jasno, zar bolest djeteta, muke nedužnih mogu biti na slavu Božju? Ok ako Bog usliši i ozdravi dijete, spasi čovjeka iz ruševina potresa... No što je sa svima onima čiji životi nisu spašeni.
Ma gledajte, nemam ja problema s vjerom. Od onih sam koji smatraju da ništa nije slučajno i da je svako zlo za neko dobro. Iako, ponavljam, ne znam za koje dobro bi se mom djetetu moralo dogoditi zlo. I ne daj Bože, da to ikada saznam.
I kada kažem da je svako zlo za neko dobro, imam dosta iskustva po tom pitanju i ne mogu reći na žalost jer mi je sada na radost. I zato vjerujem jer je Bog uvijek bio sa mnom, i svađala sam se i propitkivala i prozivala i svašta, teško mi je i priznati samoj sebi u kakvim stanjima duha sam bila i to kao dijete. No evo, ojačao me je, daje mi snagu iz dana u dan.
Grijesi otaca? Slažem se u potpunosti s Ifi (čiji inače način pisanja obožavam, da se razumijemo).
A pakao, raj, čistilište? Ne znam...
nastavit ću sutra, dijete se moje budi
pusa svima!
Dobro jutro!
Sika Pika, koja je sreća imati takvu bakicu koja prenosi vjeru na jednostavan i topao način! I vratiti se! Ja nisam imala svoju takvu, pa sam gledala susjednu bakicu. I dan danas mi puno znači.
Što se tiče zla i patnje - o tome najjasnije govori p. Ivančić; mene je dirnuo njegov govor zašto potresi, zašto nuklearne eksplozije, zašto ratovi - jer su ljudi izgubili svoj sklad s prirodom, grijeh je ušao u sve i sva, i ne možemo ništa nego se mi osobno obratiti. Da opći udjel zla bude manji. To je već puno. Isus je mogao zaustaviti oluje i premjestiti brda, time, dakle i upravljati potresima. Mi ne možemo. Ali bismo mogli - da smo više nalik Isusu... Mi smo kao pijana domaćica kojoj gori ručak, veš se usmrdi u veš-mašini, djeca se tuku, a mačke spavaju u krevetu. I onda se čudimo - pa kako.
Pakao? Ja si to predočim kao kad vodiš dijete u park, a ono ima tantrum i šizi putem, i hiće se po podu, i jeca, plače, vrišti, osjeća se osamljeno, i napušteno, i tužno, ali ne pušta k sebi. I ima tih tantruma u kojima roditelj može samo s tugom gledati u dijete, i biti sa strane. A dijete blage veze nema koliko roditelj i ljubavi i strpljenja i parka i čokolade ima... i neće saznati dok se ne smiri. Dok se ne okrene roditelju. Tako i mi. Srećom, tu i tamo se okrenemo Bogu, ali većinom, a nažalost neki i do samoga kraja - hiću se i inate i svete i padaju po podu, i žale se da su i sami i da ih ostavilo...
Ovaj vikend sam polako došla do spoznaje da postoji, objektivno, God's tune, Božija melodija, da u nama i oko nas pulsira ritam Božijeg glasa, i da je to opipljivo baš kao bilo koji fm radio signal. Samo se treba podesiti... odmah znaš da je to to. Ali smetnje su svuda oko nas, i u nama. Zato kažu da put ka vjeri nije linearan, i da imamo dvije vrste zamke - jedna je da očekujemo da je to ravni uspon, druga - da je tako teško da je bolje odustati. U stvarnosti - to je stalno vibriranje - malo gore, pa dolje, pa malo ukrivo, pa opet malo gore. Ali neću nikada odustati... ma koliko nekad kao sad me obuzme malodušnost... ali u toj malodušnosti, u bolesti i zlu smo, kako sv. Pavao kaže - jer kad sam slab, onda sam jak. Sada znam da ništa od dobrog nije moja zasluga. I onda odjednom vidim da ja mogu jako malo - naspram Boga. On može od strganog alata - to sam ja, napraviti puno posla. Eto, sve je na slavu Božiju.
Jedan je svećenik jednom rekao - ma i grijeh je dobar, i pad. Jer kako bismo inače mogli doživjeti i pojmiti Božiju dobrotu i ljubav? Nikad ne bismo znali. Kao što jednu ljubav ne poznamo dok voljena osoba s nama i za nas ne prođe patnje, dok nas ne služi i ne nosi dok smo bolesni, dok ne shvatimo da je spremna imati jedan bubreg i taj jedan dati nama.
jako lijepo!
Mogu li? Jer se sa nekim pogledima na vjeru ovdje ne slažem, tamo smo mi ( Koje vjerujemo drugačije ili ne vjerujemo) imale svoju oazu, tj. dok Višnja008 i Roza se nisu našle da nas pouče ispravnom načinu življenja (i vjerovanja). Nemam želju sijati sjeme razdora i na ovom topiću, koji je poučan i volim ga pratiti, čitati različite doživljaje vjere i ljubavi dok tražim svoj put.o nejasnoćama na popisu možeš tu http://forum.roda.hr/threads/64506-p...o-ro%C4%91enja
na ovom topiku možeš o odgoju u duhu vjere
isvetica tema je odgoj u duhu vjere - bilo koje vjere.
Inače teme na forumu nisu ničije oaze, javan forum javna tema.
To je bilo tako u tom konkretnom slučaju jer ga je Isus poslije ozdravio, nije su svakom, ne može se to tako globalno reći, puno je složenije i mislim da teško itko one izravno pogođene može utješiti ikakvom slavom Božjom.
Jučerašnje je evanđelje bilo odlično, ne samo po tome, bilo je tu i puno drugih stvari, koje dobar svećenik (kao naš u župi
Naime, roditelji tod slijepog mladića, znali su da je slijep od rođenja i da je neki "anonimus" , Isusu, napravio čudo i ozdravio ga, vjerovali su oni da je to čudotvorac, ali kad su ih farizeji krenuli optuživački ispitivati o tome, počeli su se izvalčiti- .." ne znamo mi tko je to bio, ne znamo ništa o njemu, ne znamo je li prorok ili nije, možda je, možda nije, mi samo znamo da je dijete od rođenja slijepo, a ostalo pitajte njega, punoljetan je..."
Naravno, njihova je rekacija razumljiva, ljudska, farizeji su htjeli optužiti Isusa da ozdravljanjem u subotu nije poštivao blagdan, bogohulio je,
poslije su izbacili "bivšeg slijepca" iz sinagoge jer je on vjerovao u čudo i to da je Isus prorok.
Još je bilo puno poruka u tom evanđelju, samo jedna od tih je da i mi, kad u svom osobnom životu doživimo čudo, i stvarno vjerujemo da je to ravno čudu Božjem, i da nije slučajsnot što se događa baš nakon molitve i obraćanja Bogu,
ipak govorimo - pa, ne znam, statistički može biti ovo i ono, možda je slučajnost, pa nećemo se sad javno sramotiti time što vjerujemo da Bog ima velikog upliva u naš život.
(E, Križni put je kod nas isto jako lijep, i dirljiv i osuvremenjem, svaka je postaja tako inteligentno "razrađena", čovjek bi poželio ići na to svaki dan).
Upravo obavila svetu dužnost davanja cjenjenih podataka popisivačici, i bila napadnuta od zgrožene svekrve jer sam rekla ženi da za mene stavi da sam agnostik. Mogla je bar pričekati da žena ode, pa da me napadne pitanjima- zašto slaviš Božić, zašto pengaš jaja, što si krstila djete ...
A kad sam za malu rekla, ne izjašnjava se, uzela je za ruku i rekla, ti si moja mala katolkinja, idem te ja učiti očenaš. Otada su u sobi i zajedno mole. Dotad je nije učila ni molitve ni ničega... O da vratila se samo uzeti čokoladu uz napomenu: a ovoj agnostkinji ništa.
osim neugode po mene i popisivačicu, drugih problema nije bilo.
- zašto slaviš Božić, zašto pengaš jaja, što si krstila djete ...A kad sam za malu rekla, ne izjašnjava se, uzela je za ruku i rekla, ti si moja mala katolkinja, idem te ja učiti očenaš. Otada su u sobi i zajedno mole. Dotad je nije učila ni molitve ni ničega... O da vratila se samo uzeti čokoladu uz napomenu: a ovoj agnostkinji ništa
osim neugode po mene i popisivačicu, drugih problema nije bilo.
A glede uleta visnje08 na onaj topic, ja sam nad svakim njezinim postom imala ovo, dvojeći je li trol ili istinski ne kuži ništa pod milim bogom i s iznimnim uspjehom sramoti sve katolike ove zemlje (usuđujem se reći -i svijeta
Htjela sam se sad osvrnuti na ono što se ranije pisalo (ifi, sika), o tome kako objasniti patnje i stradanja nedužnih i prirodne katastrofe.
Najviše mi se svidjelo kad je netko (zaboravim koji svećenik, iz čije knjige, mislim da je čak knjiga nekog rabina "Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima")rekao da treba samo suosjećati, s tužnima plakati i ni ne pokušavati uzvišenim, pa ni religijskim pojašnjenjima tada ikome opravdavati nešto što nikakva smisla nema (teška bolest djeteta i smrt npr).
Tek kad najveća tuga prođe može se pokušati pronaći, ako ne smisao, a onda barem snaga i poticaj da se ne potone, da iz toga izađe bolji čovjek, i bolji ljudi (svi koji su suosjećli i pomagali, događa se to i na ovom forumu kad se ljudi skupe zajedno radi nekog bolesnog).
Ono što mi osobno pomaže u shvaćanju kako je teško prihvatiti patnju, da se ne sramim što molim da me mimoiđe neka muka i zlo,
je to što je i sam Isus molio Oca prije svoje muke i smrti da
- ako može, da ga mimoiđe ta muka i taj križ,
ali neka ipak bude volja Oca.
Dakle i Isus, on koji je Božji sin, koji je znao unaprijed smisao svega toga (a mi ne znamo) ipak se znojio krvavim znojem, od straha, bojao se osude, poniženja i smrti u mukama, predao se volji Oca, ali je ipak molio, ako može to neki drugačiji način, ako ga može mimoići....
Utješna mi je ta slika Isusa i ta njegova molitva,
zbog svih nas
koji bismo, bez obzira na vjeru,
prihvaćanje sudbine i volje Božje,
voljeli život proživjeti u dobru, miru i zdravlju,
nitko se baš na prvu dragovoljno ne predaje patnji.
A kad ne ide, molimo bar za snagu da to proživimo što je moguće bolje,
i mnogi baš tu snagu dobiju.
E, ove elementarne nepogode najdraže mi je približiti sebi kroz usporedbu
našega planeta s ljudskim organizmom u koji unosimo smeće, hranom, pićem, zrakom, mislima, grijesima svih vrsta i dezena, samo smo smeće utrpavali, utrpavali
i onda krenu otkazivati organi, sad jedan, sad drugi...
strada jetra, pa se razbole bubrezi,
svejedno je gdje se na zemaljskoj kugli događa zlo,
sve smo to zajedno proizveli, svi mi...
Ajme! Dakle ako ne djelimo isto razmišljanje bar djelimo slične svekrva-frustracije!
Ps: ovo odgovaram isvetici
Posljednje uređivanje od RozaGroza : 04.04.2011. at 16:08
Ifi, Nena, opet sjajni postovi! Stvarno ste nadahnuće.
Slažem se s vama. I kad Ifi priča o tome kako su ljudi udaljeni od Boga, prirode, sebe samih (o istom zapravo piše i Nena, a o tome sam nešto i sama nedavno čitala - kad netko kaže, gdje je Bog da spasi narod - e, kad bi taj narod pustio Boga sebi, ali ne, odbacuju ga (tu sad ne mislim na vjernike, nevjernike), sve je važnije od Boga, novac, informacije, materijalno) i kad Nena kaže da ne treba čovjeku objašnjavati kako i zašto se nešto dogodilo.
Baš sam se sad sjetila svoje bebuške. Danas se vraćamo iz bašče i penje se ona na stubište, sva važna i ja govorim, nemoj, udarit ćeš se. I onda je ipak pustim, reko' dok ide, ide. Naravo, rukica se okliznula i bradicom o rub stepenice. Kako je plakala. Odmah sam ju privinula i nije mi ni u trenutku palo na pamet reći joj: vidiš kako si se udarila, a mama je rekla nemoj... Smatram da je to apsolutno nepotrebno u takvim situacijama. Zagrliš, pomaziš, poljubiš, pokažeš da si tu, a ona će i sama shvatiti zašto se to dogodilo.
Meni je mama umrla kada sam imala dvanaest godina. Iako nisam živjela s njom, strašno sam patila. Pa ja sam kriva, pa ona je kriva, pa tata je kriv, pa teta je kriva. Koliko je vremena moralo proći da si posložim neke stvari (a onda su se prije dvije godine probudili neki drugi demoni koji me i dalje proganjaju) da shvatim da je sve to moralo tako biti. Naravno,, uvijek će mi biti žao što nije upoznala moje dijete, mene kao odraslu, ali znam da je uz nas sve dok o njoj mislimo, pričamo, volimo ju.
Isvetice, baš si me nasmijala!
Eh da, pakao. Neki dan MM bio na seminaru kojega je organizirala škola, a tema je bila kako hagioterapijom poboljšati odnose nastavnik - učitelj. Da se razumijemo, MM je ateist i ne voli, kako on kaže, te mambo džambo new age fore, no ovime se oduševio. Onda mi je prepričao što je ustvari đavo - diabolo - nešto što udvostručuje, raspršuje - dakle, kada nemamo unutarnji mir, kada su naše misli raspršene, onda su i djela i odnosi takvi, baš onako kako Ifi opisuje.
SAd sam ovo sve nabacala, ali valjda kužite što sam htjela reći.
A pakao nakon smrti? Pa ne znam, za moj pojam duša živi vječno, a ako nije ničime opterećena, ako je mirna, onda je u stanju raja, a ako ju nešto muči, onda je nemirna, u paklu.
E sad, što s onima koji počine grijeh, a nisu ga svjesni pa se niti ne kaju? Ne znam. Zapravo, uopće se ne želim opterećivati drugima. Kad se molim, molim se za sve ljude. Pa valjda će netko od njih barem malo biti bliže raju.
Posljednje uređivanje od SikaPika : 04.04.2011. at 16:49
potpis
Hvala cure! Htjela sam ovu zgodu podjeliti sa nekim, a eto tiče se baš odgoja u duhu vjere. Roza, eto gdje se savršeno razumijemo
mene slika malo podsjeća na dokumentarac o WoodstockuPrekrasna slika, lik kakav bih i ja držala uokviren na zidu, tako je topao i ljudski, tako prekrasno ljudski sretan, a okrenut licem Bogu
tim bolje za mene, ionako sam se u srednjoj školi (uz još par srodnih stilova) furala na hipicumene slika malo podsjeća na dokumentarac o Woodstocku
Kad sam dijete djeteta cvijećamene slika malo podsjeća na dokumentarac o Woodstocku
dugo me nije bilo na ovim meridijanima
I ne znam kad sam u nečemu forumaškom uživala kao u posljednjim stranicama ovog topica.
Našlo se jako šaroliko društvo ,od ateista, radikalnih protestanata, konzervativnih, liberalnih , šarenih katolika
Ja sam tu negdje oko mujičinog kaotičnog shvaćanja smisla letećeg cirkusa života. Ali prekrasno mi je čitati cure koje to žive svakom porom, pa mene vrate u onu moju dječju glavu i srce koje sam ipak negdje putem izgubila... Jer sam previše mislila , pa mi propuhala ta ista glava
Čitanje Biblije je poželjno, ali nema veze s vjerom, većina teologa se može sakriti pred srcem bakica koje su se potpisivale s X... Vjera nema veze ni s naobrazbom, ni s intelektom... niti s običajima, niti s rođenjem...
Po meni samo s dobrom...
rastop
(i kako si nas samo precizno po ladicama sortirala
rastop
(i kako si nas samo precizno po ladicama sortirala
i još
a sad ozbiljno.čitam što se pisali o stradavanju ljudi,nedužnih ljudi,ako si i da li si uopće pokušati sebi objasniti IMA li nešto najbesmislenije smisla
na jednom drugom mjestu pisala sam nešto otprilike na tu temu,pa ću jednostavno to prekopirati jer odgovara raspravi
Ljudi imaju slobodnu volju i da,ljudi rade svakakva sranja,nasilja nad najnevinijima,nanejzaštićenijima,i kad se tako nešto desi,ja,i svi,pitamo se:pa dobro gdje je tu Bog?kako je to mogao dozvoliti?
odgovor leži u činjenici da naprosto gledište moraš preokrenuti naopačke.naravno,ako si vjernik i ako uopće rezoniraš na taj način.
evo što je meni pomoglo.čitala sam neku knjigu o ukazanjima u Fatimi,bila mi je jako zanimljiva,i iznenadila sam se u sljedećem:vidioci su bili troje dječice:Francisco,Jacinta i Lucia.siromašna,uboga,neuka djeca čistog srca.
Prenerazila me jedna rečenica:Gospa je Franji i Jacinti obećala da će ih već sljedeće godine uzeti sebi na nebo.Zbilja je bilo tako,djeca su se razboljela i umrla,jedino je Lucija preživjela,zaredila se i doživjela duboku starost.Kao svjedok.
E sad,kako drugačije promatrati tu činjenicu nego kao tragediju?Ono,umrlo je devetogodišnje dijete!Ko moj sin,pobogu!
i sad dolazimo do onog okretanja naopačke,da parafraziram onog šašavog Zlatka Sudca koji mi u tisuću stvari ide na živce,i frikast mi je i sve,al u toj je propovijedi i te kako imao pravo i baš me dotaknuo s tim i potaknuo na razmišljanje:Što mi ljudi znamo što je sreća,a što nesreća?
Znamo ono što nam se čini i kako nam to izgleda iz ove naše zemaljske perspektive.Da li je to nužno najgore za stradalu osobu?Ili je ona zaista na boljem mjestu,upravo možda svog svoje mučne sudbine na najboljem mjestu,i kad bi mogla poručila bi nam da ne plačemo jer je njoj divno.što je onda sreća?
No,mi smo smo ljudi i naše poimanje sreće i ugode blisko je vezano uz naš ovozemaljskii život,jer smo jedino njega iskusili i jedino njega možemo pojmiti.
Posljednje uređivanje od ronin : 04.04.2011. at 20:57
Ovo s vragom nisam baš najbolje shvatilaEh da, pakao. Neki dan MM bio na seminaru kojega je organizirala škola, a tema je bila kako hagioterapijom poboljšati odnose nastavnik - učitelj. Da se razumijemo, MM je ateist i ne voli, kako on kaže, te mambo džambo new age fore, no ovime se oduševio. Onda mi je prepričao što je ustvari đavo - diabolo - nešto što udvostručuje, raspršuje - dakle, kada nemamo unutarnji mir, kada su naše misli raspršene, onda su i djela i odnosi takvi, baš onako kako Ifi opisuje.
SAd sam ovo sve nabacala, ali valjda kužite što sam htjela reći.
A pakao nakon smrti? Pa ne znam, za moj pojam duša živi vječno, a ako nije ničime opterećena, ako je mirna, onda je u stanju raja, a ako ju nešto muči, onda je nemirna, u paklu.
E sad, što s onima koji počine grijeh, a nisu ga svjesni pa se niti ne kaju? Ne znam. Zapravo, uopće se ne želim opterećivati drugima. Kad se molim, molim se za sve ljude. Pa valjda će netko od njih barem malo biti bliže raju.
Nešto o "ostalim" ljudima, koji nisu kršćani. Usred Euharistije, na svakoj misi, jasno i glasno se kaže da je Isus došao zbog svih ljudi, otkupio grijehe svijeta , opet SVIH, on u svojim riječima i iz svog poslanja nije isključio nijednu narodnost ni vjeru.
Naravno da je pozvao sve koji su mu tada bili blizu, da pozovu i one koji su daleko i da svi slijede njegovu riječ jer se Ocu dolazi preko njega.
No, naravno da je tada, kao i sada, bilo iluzorno očekivati da će cijela zemaljska kugla prijeći na kršćanstvo (to su se valjda samo nadali oni misionari što su pokrštavali tzv. divljake).
E, sad, da pišem onako, posve, posve laički, i posve "sa strane", reći ću kako sam se baš nasmijala prije par stranica onoj priči o limbu.
Prvo je jedan papa, prije par stoljeća, bio nadahut Duhom Svetim i proglasio limb u koji, po njegovoj odluci odlaze duše samoubojica, namjerno pobačene djece i tek rođene nekrštene djece.
Po istoj toj logici nekrštenih, ali isto tako istočnim grijehom opterećenom ostataka čovječanstva, u taj bi limb, tom svečanom odlukom pape, automastki mogli ići i svi drugi pošteni, a nekršteni.
Gdje bi inače? Kršteni nisu? Nek ćupe u limbu, bez Božjeg pogleda, ali nije im skroz loše, nisu u paklu.
Naravno da je neke (mnoge) stvari u Crkvi trebalo na tako priprost način objasniti neukom i nepismenom narodu i sačuvati ga u strahu da ne čine abortuse, da ne čine samoubojstva i da krste djecu.
No, danas, u globalnom i vrlo pismenom svijetu, novoga je papu (opet) nadahnuo Duh Sveti sasvim oprečnim i sasvim suvremenim razmišljanjem pa je novi papa ukinuo limb.
Meni to tako smiješno zvuči da papa, zemljanin, proglašava ili ukida neka izvanzemaljska mjesta, sobe i sobičke u koje se, navodno, sele duše nekih ljudi i djece.
Mislim, meni to ništa, ni trunku, baš nimalo ne poljuljava vjeru, ja u taj limb nisam ni vjerovala, samo mi je simbol kako ljudi (pa i papa) mogu biti čudnovati u svojim odlukama.
Taj izraz da je papa ukinuo neko mjesto za duše, kao da je to njegova nadležnost i osnivati ih, i ukidati, ko da je on bio tamo, onako, ljudski mi je tragikomično. Mi smo ljudi baš mali, a "mećemo se u velike gaće".
Ko da sutra pročitam- papa je ukinuo pakao, ipak je zaključio da "na svijetu trajna samo mijena jest" pa ne može biti trajan pakao.
Ovo nije baš u istom stilu ko prethodni postovi, ali morala sam se na to osvrnuti jer sam ranije samo uživala čitati vašu prepisku, prvenstveno željka-mujica.
Sika-pika ako možeš pojasni mi to o vragu, zvuči mi poznato, a što se tiče pakla i raja, razmišljamo isto, samo što ja duša zovem energija koja ostaje nakon smrti. Tijelo predavamo zemlji, a energiju potrebitima, ako smo živjeli dobro, i u skladu sa sobom i svima ostalima, obogatiti ćemo svemir pozitivnom energijom, a ako ne biti čemo sila razdora.
Pravila pisanja postova
