Maša ljubi križ na krunici. Vidjela je to od moje tete. I nikada mi nije palo na pamet da je to nešto bed. Meni kao djetetu to nikada nije bilo bed ili trauma. Ne znam, možda je i do karaktera. Naravno, ne mislim da sam nesuosjećajna, dapače, ali valjda sam odmah prihvatila to da je Isus umro na križu da bi nas spasio od grijeha. Da je to njegov zalog za naše duše. I nije mu bilo lako, i tražio je da ga ta čaša zaobiđe, ali je njegova ljubav prema svima nama, koji su bili, jesu i bit će prevagnula. I ne vidim u tome ništa loše. On je moj junak. Znam, sada sam patetična, možete prestati preokretati očima
Vidjet ću kako će Maša to doživljavati kroz odrastanje pa ću se tome i prilagođavati.

Zapravo, čitajući vas sve, i vjernike i nevjernike (mislim da je na ovaj topic sašao sam Duh sveti), duboko se sramim jer tako malo znam. Jer se ne molim dovoljno. Jer se ni ne prekrižim prije jela. Evo, dajete mi poticaj da se vratim onoj iskrenoj vjeri kao kada sam bila dijete. Podlegla sam nekim drugim navikama, a sada imam dijete koje želim odgojiti onako kako je mene moja baka odgajala.

Bog koji kažnjava? Evo, danas je u evanđelju bilo o tome, Evanđelje po Ivanu (Iv 9, 1-41) (inače, nisam pročitala Bibliju, znam što sam učila na vjeronauku, ono što slušam na misi, i da, sramim se i zbog toga, ali eto, ne stignem, znam da mi je dužnost, ali ne stignem jer toliko me toga još u životu zanima... i zato se još više sramim jer vidim da mnogi ateisti znaju više od mene)..
Uglavnom, evo uvodnog dijela:

U ono vrijeme: Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja.
Zapitaše ga njegovi učenici: "Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji, te se slijep rodio?" Odgovori Isus: "Niti sagriješi on, niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja."

Naravno, puno je upitnika ostalo nad mojom glavom nakon ovog evanđelja i propovijedi. Mislim da ću od idućeg tjedna na Biblijski sat, mogla bih ondje prodiskutirati sa svećenikom i naći odgovore.
Jer sad, ni meni nije jasno, zar bolest djeteta, muke nedužnih mogu biti na slavu Božju? Ok ako Bog usliši i ozdravi dijete, spasi čovjeka iz ruševina potresa... No što je sa svima onima čiji životi nisu spašeni.
Ma gledajte, nemam ja problema s vjerom. Od onih sam koji smatraju da ništa nije slučajno i da je svako zlo za neko dobro. Iako, ponavljam, ne znam za koje dobro bi se mom djetetu moralo dogoditi zlo. I ne daj Bože, da to ikada saznam.
I kada kažem da je svako zlo za neko dobro, imam dosta iskustva po tom pitanju i ne mogu reći na žalost jer mi je sada na radost. I zato vjerujem jer je Bog uvijek bio sa mnom, i svađala sam se i propitkivala i prozivala i svašta, teško mi je i priznati samoj sebi u kakvim stanjima duha sam bila i to kao dijete. No evo, ojačao me je, daje mi snagu iz dana u dan.

Grijesi otaca? Slažem se u potpunosti s Ifi (čiji inače način pisanja obožavam, da se razumijemo).

A pakao, raj, čistilište? Ne znam...
nastavit ću sutra, dijete se moje budi
pusa svima!