pikula prvotno napisa
Moji odmalena prolaze Križni put s nama, jedan od njaljepiših je navečer prije blagdana Velike Gospe u Mariji Bistrici, u mraku uz svijeće. Djeci je to nešto svečano, uzbudljivo, slušaju molitve, gledaju kipove, ništa im ne "prilagođavamo", oni upijaju neposredno toplinu zajednice, sigurnost obitelji koja iz patnji i Uskrsnuća prikazanih na Križnom putu crpi svoju snagu. Vide, čuju, ali i osjećaju.
U životu posotji patnja, veća ili manja, uvijek je tu negdje, u nama ili našim bližnjima, ona izazvana grijehom, ona izazvana okolnostima, bolestima,nije bitno, ali sastavni je dio života i naša je djeca osjećaju, primjećuju, znaju da je tu, ali za razliku od bezličnog, ciničnog prikaza nasilja u crtićima i popularnoj kulturi, ovakvo toplo posredno i istintio iskustvo u okrilju obitelji koja je za to odvojila vrijeme i emotivnu dostupnosti pozitivnu ulogu u razvoju empatije, jačanja temeljnih vrijednosti, ljubavi, hrabrosti, vjernosti. To je dragocjeno i ne može se nekim eufemizmom dočarati u cijelini.
Sklona sam poštediti svoje klince svakog nepotrebnog prikaza nasilja na televizji, u novinama itd pogotovo kad je prikaz hladan, detaljan, voajerski i bez suosjećanja, ali ne sklanjam ih od stvarne patnje bliskih osoba ili događaja koji ih okružuju- to je život i ako ih nešto potrese tu sam za njih da zajedno molimo za onog kome je teško, razgovaramo i da se nikad pred patnjom ne osjećaju bespomoćno i izgubljeno.
