LJiljana, nadam se da se ne ljutiš, ako ti ja odgovorim svojom iskustvima ispovijedi. Često mi se događa da zbog svoje eksplozivne naravi planem na krive ljude, preglasno, pretjerano, radi gluposti. Dignem se na krivu nogu i tako to. Mene to grize, i nemogu biti mirna dok to ne ispravim, isprikom ili nekom gestom. Međutim, imala sam u životu situacije u kojima se nisam mogla ispričati, ni ispraviti probleme koje sam stvorila drugima. Nisam bila mirna sa sobom, vjerovala sam da će me kazna snaći kad, tad. Tada sam se prvi i zadnji put ispovjedila u svećenika, otvorila sam mu dušu i isplakala se, nesjećam se što mi je odredio kao pokoru, jer sam uz nju i ja jedno obečanje sebi zadala. Od tada sam na miru sa sobom, i uglavnom i sa drugima, sve dok se na vrijeme sjetim staviti njihovu kožu. Grijesi koje sam radila prije, i ovi sada, nemogu se usporediti. Divim se tvojoj vjeri, nadam se da ću i ja jednog dana naći to što ti nosiš u svom srcu, moje je djetinje srce, bojim se ostalo u djetinstvu.
 |
|||
ljiljan@ prvotno napisa
