Ja se ne sjećam da je itko od nas rekao da čovjek ne smije misliti, ali cijela diskusija je, što se mene tiče, počela ružnim tonom - a, vidi biskupe. Vidi im kuće. Da su pravi - ne bi oni takvi. Šta ćeš. Imaju. Briga ih. Crkva. Tja, institucija. Ja u tome nisam vidjela dobrotu, osjećaj da smo u tome zajedno, i da a priori stojimo iza svoje Crkve, i tek iz te pozicije gledamo što se zbiva, s ljubavlju. Naravno da svatko može posrnuti, naravno da ima grešaka, treba puno toga popravljati. Ali tako - na van, elitistički, kritički bez ljubavi, kao da je to neko strano tijelo - možemo se mi pisati deset godina, ali ja tu ne vidim onu vjerničku izgradnju koja jedino može učiniti da bude bolje.
Ne možeš mijenjati ono što ne voliš, do čega ti nije stalo. Kao i kod djece - što ih više voliš, što si im bliži, što im više vjeruješ - to su ti bolji. Povjerenje gradi.
S vremenom se čulo da uopće nema oniksa kao dragog kamena, riječ je o nekoj vrsti građevinskog kamena koji košta par eura po metru.
A tako je puno gorkih riječi rečeno.
Čemu? Kome je sad od toga bolje? Nego ste ocrnili Crkvu, zaključili da ste kritični prema njima, da su oni komotni i baš ih briga, i na njih (kao da postoje neki "oni") se ne da računati, a vjernički dio će svatko sam, u špajzu, na svoj način. Gdje je tu zajedništvo? Isus nikad nije propovijedao takvu vjeru. Nego stalno vjeru zajednice, i ljubav jednih prema drugima. Prema biskupima, ako hoćeš, isto tako.
Ali čim su nam daleko, mislimo da možemo po njima pljuc-pljuc.