Nakon jedne nedjelje, prelijepe i sunčane, Evanđelja o Isusu pravom prijatelju, Isusu koji plače, koji tješi , Isusu koji je Čovjek u svakom smislu, puna vam srca želim dobro jutro.
Ispovijed.
Ja se volim ispovijedati tako da mogu gledati u oči ispovjedniku, prije mi je to bilo lako jer sam imala stalnog ispovijednika, i onda bi mogla razgovarati. Općenito volim razgovarati, pa se i moje molitve najčešće svode na nekakav razgovor. Molim s djecom prije spavanja službene molitve , ali preko dana je to više: Čuj prijatelju...

Oniks
KC stvarno smatram obitelji. Pa sam tako gledala svoju obitelj. I da, smetalo bi me da netko tko se smatra glavom, za ručak jede sa švedskog stola, a najmanji mora jesti sendvič od starog kruha. Mislim da u takvoj obitelji ne može biti pravog zajedništva.
Nikad mi ne bi bila namjera napadati Crkvu kao zajednicu, nego one koji trebaju voditi one najmanje, najugroženije. Jer i ti najmanji su jednakovrijedan dio Crkve. Jednom je moj prijatelj koji je svećenik rekao ako si pored grijeha, ako taj grijeh ne kritiziraš, grijeh prelazi na tebe. Slučajem znam kako izgledaju i druge stvari osim oniksovih dvora. AKo i nije, graniči s ohološću. Ja o tome više neću govoriti, jer se ne možemo složiti. Meni je vrijednije uložiti te iste novce (koji su beskrajno prljava stvar , koliko se potežu po svakojakim rukama i đepovima) napraviti nekakvu radionicu u kojoj bi nezaposleni roditelji mogli prehranjivati svoju obitelj. To bi bila prava raskoš, nasuprot ispraznosti ovih zidova. I da se razumijemo kritika rastrošnosti ne znači da manje vjerujem. Možda zato jer polazim od odgoja u svojoj obitleji gdje i dijete ima pravo riječi svoje mišljenje, bez da time dovodim u pitanje njegovu poslušnost. Ja sam bar tako odgajana.

OD
Nemam iskustva s OD. Upoznata sam s nekoliko redovničkih zajednica. Svaki pokret ima mjesta za laike , svatko može naći zajedništvo koje je lijepo u nekom od tih pokreta, veselijih, mističnijih, strožih... Kako nama kao karakterima paše. I to je prelijepo. Nekome u nekom trenutku života treba to zajedništvo, meni je trebalo u mom sazrijevanju vjere. SAd mi je poputno nebitno kakav je svećenik u mojoj župi. Jer on ne određuje moju vjeru. Ili kakvi su vjernici ovi pored mene u klupi. Drago mi je kad su dobri.
Nena me nasmijala s brojem noktiju, tako je i meni. I to rezanje noktiju, brisanje prašine, poslove, shvaćam kao svoje nazovimoto služenje. Ako fulam s tim noktima, fulala sam sa svojom vjerom.