Citiraj isvetica prvotno napisa Vidi poruku
Ispovjed; što se manje puta ispovjedam to imam osjećaj da uopće ne moram na ispovjed jer nema grijeha (klopka, u njoj sam trenutno)

-kad sam se prije živeći u Italiji ispovjedala svaki utorak (ali imala sam i svog stalnog ispovjednika), nisam mogla doćekati idući, u smislu koliko sam "bdjela nad sobom", živjela sam svaku svoju misao, riječ i dijelo, da sam kao takva do slijedećeg utorka imala brdo toga za ispovjedit (i ako svečenici ne žele da ispovjed postane psihoterapija, ona to jednostavno u jednom segmentu je)
Tebi onda treba razgovor, a tek onda možda ispovjed!
Svima nama treba psihijatar- i ne mislim da je netko zbog toga lud, dapače, mislim da je svejstan sebe, svojim mogućnosti i nemogućnosti.
Stalni ispovjednik je netko s kime ja inače ne dolazim privatno u kontakt (dobrmo meni je to u ZG lakše), ali kod njega ako ikao mogu idem stalno na ispovjed.

-to ne znači da on mene pozna,(nažalost, voljela bih ponekad da me se sjeti, jer bi me tada lakše mogao "savjetovati" a ne onak "klasično-pokora-univerzalna za sve") jer mu u Zg dolaze tisuće ljudi...to je svečenik koji meni odgovara u smislu mojih dvojbi i sumnja i uvjek nekako gledam da odem k njemu, a ne nekom tko će me otkantat s pokorom od 2 Očenaša


Inače po naravi sam analizator, najviše svojih postupaka, tu je najveća "žrtva" MM U svakodnevnom životu se najviše oslanjam na nj, pogotovo otkad sam doselila u potpuno različitu sredinu. Neželim stalnog ispovjednika, jer ne želim zamarati čovjeka, a i neznam koliko on može razumjeti svakodnevne probleme žene, majke i domačice, a smatram da bi netko morao znati moj način razmišljanja, neke dijelove moje prošlosti, tko sam ja, da bi me mogao ispovjediti. Meni u svakodnevnom životu treba psiholog (vjerovatno i psihijatar)
Ali problem, tj. grijeh koji me užasno muči se tiče upravo svećenstva, njihovog unutarnjeg života, odnosa s vjernicima i njihovoj sumnji, a to je prilično osjetljiva tema.[/QUOTE]