Citiraj Zdenka2 prvotno napisa Vidi poruku
Apsolutno. Ne bi stvorio čovjeka "na svoju sliku i priliku", ne bi se utjelovio, umro na križu, uskrsnuo, dao nam svoje tijelo za jelo i uskrsnuće tijela. Za kršćanstvo tijelo nije "sluga duše", smetnja ni izvor problema nad kojima duša mora stalno bdjeti. Bilo je utjecaja gnosticizma na tjelesnost i u ranom razdoblju Crkve i kasnije, kod Augustina i u askezi monaštva, ali sam Novi zavjet otvorio je potpuno novo poglavlje u odnosu prema tijelu, bolje rečeno ljudskosti. U to je uključen i pojam Još od Tome Akvinskog nema tog dualizma duše i tijela u kršćanstvu, osim u herezama. Kršćanska antropologija čovjeka vidi kao cjelovitog, tjelesnog i duhovnog i takav cjelovit će postati u onostranom. Tijelo nije ljuštura - ono nam omogućava postojanje u povijesti, očitovanje duha i komunikaciju s drugim ljudima. I taj cjeloviti čovjek je slobodan, ima slobodnu volju, sam bira kojim će putem ići.
Fantastičan post! Upravo iz tih hereza i kreće puritanizam koji se do danas jako osjeća u popularnoj dominantno anglosaksonskoj kulturi bilo kao naglašeni puritanizam, bilo kao odgovor na njega u vidu oslobođanja od bilo kakvih stega u tjelesnosti odnosno provokacija i "šokiranja" drugih vlastitom tjelesnošću.
Katolici od raščišćavanja s herezama silno paze da ne zapadaju u slične zablude pa se u vatikanskom muzeju ne pokrivaju naga tijela smokvinim listovima kao u nekim američkim javnim muzejima npr
Što se tiče hodočašća i odricanja, postaji vrijeme i mjesto za sve i za povlačenje i osamljenost, introspekciju, meditaciju, i vrijeme za zjaedinštvo u odricanju i zjaedništvo u tišini u molitvi, slavlju. Meni je jedno od najdivnijih otkrića kad sam počela biti malo redovnija u vjerničkim dužnostima, taj prekrasni hod kroz godinu. Kako te vanjski hod može voditi kroz sve prostore duhovnog života, upoznavanja sebe, susreta s drugima, s Bogom -stvarno čudesno. Isotvremeno ima čovjek i svoj poziv kroz kojise trudi približiti onome što Bog od njega hoće i tu tražži svoj izraz, svoj put, svoj ančin da se sabere, smiri misli, upozna svpoju narav, ali i tu je jako važana korekcija bližnjeg, onog koji je na tom putu ispred nas, uzori svetaca, strpljenje u iskušenjima svojeg staleža i poslušnost Crkvi i poglavarima. Da ne bih ja ušla u dubioze kojima nisam dorasla prekrasna preporuka za knjigu o suživotu izmešu Boga i osobe poglavarice karmelićaniki, velike svete Majke- Terezija Avilska (Djela 2) Zamak Duše. http://www.verbum.hr/knjige/zamak-duse-3451/