Ono što piše kod Sv. Pavla o tijelu je refleksija grčke filozofske ideje o razdvojenosti duha i tijela, posebno Platona, koji tijelo smatra smetnjom uzdizanju duše i traži odricanje od osjetilnosti da bi se čovjek mogao dovinuti do filozofije. (Iako, kod Sv. Pavla ima i proturječnih odlomaka u stavu prema tijelu: 1 Kor, 13, 3.) Kršćanski oci odmaknuli su se djelomično, u skladu s tadašnjim okolnostima, od tog rigoroznog stava. Sv. Augustin je još uvijek dosta pesimističan prema tijelu, ali, njegova je i ona nezaboravna: Ljubi, pa radi što hoćeš. Kršćanstvo je kasnije otišlo dalje od takve ambiguiteta duha i tijela - danas u kršćanskoj antropologiji taj ambiguitet ne postoji.

Cubana, pokora s nekim duhovnim ciljem nije isto što i samokažnjavnje. To je jedna vrsta kontrole nad sobom. To se ne može uspoređivati sa sportom jer svrha i cilj nisu isti, ali nije li i sport prenaprezanje, da ne kažem mučenje tijela s nekim ciljem? Po koju cijenu alpinisti stižu na vrh Himalaja? Ako se to smatra opravdanim, zašto onda ne bi i neki duhovni cilj imao isto opravdanje? Da budem jasna, osobno ne prakticiram takve vidove pobožnosti, ali razumijem one koji imaju takvu duhovnu potrebu.