Slike i kipoviVjernici katolici često se susreću s pripadnicima nekih kršćanskih sljedbi (sekti) koji ne samo da osuđuju
štovanje svetih slika i kipova, nego osporavaju i njihovo pravljenje i postavljanje u crkve i drugdje. Govore da je to
idolopoklonstvo i da se protivi Božjoj zapovijedi. A
katolici i dalje štuju svete slike i kipove,
pravoslavci slike-ikone;
protestanti ne štuju ni slike ni kipove. Promotrimo, stoga, ovaj problem s biblijskog i s povijesnog gledišta.
Na prvi pogled izgleda kao da
protivnici slika i kipova imaju pravo. Naime, u
prvoj Božjoj zapovijedi piše:
»Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi.« (Izl 20, 4-5a) U Knjizi
Ponovljenog zakona stoji zašto se Boga ne može prikazivati u nekom liku:
»Onoga dana kad vam je Jahve, Bog vaš, govorio isred ognja na Horebu, niste vidjeli nikakva lika.« (4, 15) Pod likom se podrazumijevaju kipovi i slike. U
Svetom pismu, posebno Starog zavjeta, na mnogo mjesta doista se zabranjuje idolopoklonstvo, klanjanje onome što nije Bog, izrađenim likovima, koji se hebrejski nazivaju: asabbim, massčkah, maskith, tabnith.
Proroci su žestoko nastupali protiv izrađivanja i protiv klanjanja likovima. Kod izabarnog naroda u
Starom zavjetu postojala je velika opasnost od klanjanja idolima, kojima su se klanjali okolni narodi. I čim im se pružila prilika,
Izraelci su se iznevjeravali objavljenom Bogu, Jahvi, i klanjali se krivim bogovima.
* * *
Međutim, ni u Starom zavjetu
nije bilo potpuno zabranjeno prikazivanje likova, to jest kipova i slika. Tako
Bog, Jahve,
naređuje Mojsiju da u pomirilištu napravi dva kerubina (anđela), što ovaj i čini (
usp. Izl 25, 18). Jahve također zapovijeda Mojsiju da u pustinji napravi
zmiju od mjedi i tako zaštiti ljude od smrtonosnog ujeda tih otrovnica (
usp. Br 21, 8). Kad je kralj Salomon sagradio hram u Jeruzalemu, ne samo da je u pomirilište stavio kerubine, nego je
»po svim zidovima hrama unaokolo, iznutra i izvana urezao likove kerubina, palma i rastvorenih cvjetova« (1 Kr 6, 29). Osim toga mjedeno more kod hrama »
počivalo je na dvanaest volova« (1 Kr 7, 25). Salomon je na podnožjima za umivaonike dao izraditi lavove, volove i kerubine (
usp. 1 Kr 7,29).
Prorok Ezekijel vidi u budućem hramu, iznutra i izvana, likove kerubina, a svaki kerubin opet ima lice čovjeka i lava (
usp. Ez 41, 18-19).
Dokle god navedeni likovi nisu bili
predmet klanjanja, nisu se protivili prvoj Božjoj zapovijedi. No, kad je
zmija od mjedi, koja je bila postavljena u hram, postala predmetom klanjanja, kralj Ezekija je razbija (
usp. 2 Kr 18,4).
Sv. Toma Akvinski lijepo zaključuje da
prva Božja zapovijed ne zabranjuje pravljenje svakog lika, nego ona zabranjuje pravljenje lika za klanjanje. Zanimljivo je da se na
grobovima u više židovskih katakomba u Rimu iz prvih stoljeća poslije Krista, a posebno u
Vigna Randanini, nalaze i crteži živih bića: pijetla, pilića, kokošiju, glave ovna i vola. U više
židovskih sinagoga i prije 3. stoljeća poslije Krista nalaze se na zidovima, osim uobičajenih ukrasnih elemenata, i figure orlova, lavova, dupina, kentaura... U pogledu slika najglasovitija je
sinagoga u
Doura-Europos na rijeci Eufratu, iz 245. godine. U njoj se nalazi čak
15 čitavih freski s raznim prizorima iz Staroga zavjeta: slika Abrahama u želji da žrtvuje sina Izaka, te ciklusi: Mojsija, zavjetnog kovčega, proroka Ilije i proroka Ezekijela.
Oslikanih sinagoga ima i u Africi, Španjolskoj, pa čak i u Palestini. Unuk rabina Gamalijela II., patrijarh Juda I., koji je živio u II. stoljeću poslije Krista, čak izjavljuje da
likovi lažnih božanstava nisu zabranjeni kad im se ne iskazuje nikakav kult.
No, koncem
V. i u VI. stoljeću nastaje u Palestini vrlo jaki židovski pokret
protiv likova koji prikazuju životinje i ljude. U mnogim sinagogama, ali i drugdje, uništene su slike, kao u Kafarnaumu i u Noarhu.
Prema nekima,
ikonoklazam (borba protiv slika i kipova) na kršćanskom istoku potaknut je upravo ovim židovskim ikonoklazmom. Ta bespoštedna borba nastala je s bizantskim carem
Leonom III. Izaurijskim, 725. godine, a završila s caricom
Teodorom, 843. godine. U predahu te borbe održan je 787. godine II. nicejski sabor, koji je
osudio ikonoklazam i
dopustio štovanje svetih slika. Spomenutu borbu predvodili su carevi. Glave su padale, bilo je mnogo krvi, progona i bičevanja onih koji su štovali svete slike, ikone; po crkvama i drugdje uništavane su svete slike, freske, mozaici. I ikonoklasti su se u svojoj borbi pozivali na prvu Božju zapovijed.
Ipak, u cijeloj toj borbi
križ Kristov ostao je pošteđen, za razliku od
kalvina (dio protestanata), koji u borbi protiv slika i kipova nisu trpjeli ni križ Kristov.
Luterani i anglikanci spasili su ipak mnoga remek-djela srednjovjekovne umjetnosti. Izgleda da je
prvi ikonoklast bio
biskup Marseilla, po imenu Serenus. On je uništio sve slike u svojoj crkvi.
Sv. Grgur, papa, uputio mu je opomenu:
»Zabranjujući klanjanje slikama zaslužujete pohvalu, a uništavajući ih zaslužujete prijekor. Jedna je stvar klanjati se slici, a drugo je shvatiti preko slike kome ide naše klanjanje. Ono što je Sveto pismo za one koji znaju čitati, to su slike za one koji ne znaju čitati.«
* * *
S pravom mnogi
sveti oci ističu da se Boga može prikazivati u liku otkada se
Sin Božji utjelovio u Isusu Kristu. Naime,
Bog je postao čovjekom i imamo ga pravo prikazivati u liku čovjeka. Katekizam Katoličke crkve iz 1994. godine uči:
»Kršćansko štovanje slika nije suprotno prvoj zapovijedi, koja zabranjuje kumire. Doista, čast iskazati slici odnosi se na onoga koji je slikom prikazan, i tko štuje sliku, štuje osobu koja je na njoj prikazana. Čast iskazana svetim slikama jest čašćenje puno poštovanja a nipošto klanjanje, koje pripada samo Bogu.«
Iz svega prikazanoga jasno je da
štovanje Boga i svetaca preko slika i kipova koji njih prikazuju
nije grijeh niti idolopoklonstvo, nego čovjeku može
pomoći da stupi u što prisniju vezu s Bogom ili sa svecima. Dakako,
nikada i nipošto ne smije se klanjati tim likovima kao božanstvu, nego samo Bogu preko njih.
