Ifigenija prvotno napisa
Roza, jel imaš koju sliku svog djeteta u životu? Zašto? Jer ti je lijepo zabilježit ga, jer kad ga pogledaš, dođe ti milo, ne jer je fin papir, a boje fantastične, nego jer to predstavlja onoga koga voliš, i kojeg želiš da ti je uvijek nekako u mislima. Jel misliš da Bog to mrzi, jer gledaš sliku djeteta, a ne dijete? Hoće li nas baciti u pakao zbog foto knjige? Sumnjam.
Isto tako vjernici sebi predoče svece, Isusa, Mariju, jer nisu vidjeli, ili nekoga koga jesu (npr. svece - od nekih imamo i fotografije), pa im je milo oko srca. Ne vjerujemo mi da će nam komad drveta dati bananu, nego gledajući očima, a ako hoćeš i dodirujući rukama, pa slušajući pjesme pomažemo sebi da duhom dođemo u blizinu Onoga kojeg tražimo i volimo. Neće ti četkica oprat zube, moraš trljat, ali pomaže. Isto tako nijedan svetački kip ti neće napravit ništa dobro ako ne uroniš u molitvu, i to ispravnu, otvorenog srca prema Bogu, i samo prema Bogu.
Kao što mama koja radi na poslu ima sliku svog djeteta, pa se razveseli kad pogleda.
A što se tiče Križa, Marije, svetaca - oni su tek pokazatelj čuda, i uvijek upućuju samo na Boga, daju jedan aspekt Božije milosti o kojoj onda razmišljamo.
Da mislim da će mi raspelo bacit bananu i dati mi novi auto mislim da bi mi na ispovijedi svećenik rekao da malo razmislim jesam li u krivi hram došla, i jel bih možda trebala na Bali bacat kokoši u vulkan da odobrovoljim poganske bogove... ili da se bezumno klanjam nekoj slici. Mislim da time više manje riskiraš da te izopće iz Crkve.
