Mislim da su mediji iskoristili ovu stvar da bi sve naopako postavili.

Crkva ne funkcionira prigodno prema pravilima Red Carpeta ili komšiluka kao takvog - iako nesumljivo dobar komšiluk ima puno dobrih vrednota i hvalevrijednih praksi.

Kad se neki događaj iz Crkve pokušava prevesti u svjetovne okvire sve to ispada nakaradno, baš kao da odnose između roditelja i djeteta preslikaš na odnose kolega u uredu. Sve štima, a sve krivo.

Niti mene ova stvar, kao ni Pikulu, nije sablaznila i nije mi rekla ništa skandalozno niti upozoravajuće niti loše o Crkvi. Žao mi je zbog sukoba, ali koliko je svećenika, vjernika, i kolika je ta Crkva, pravo je čudo da se sukobi ne događaju i češće. I da ispada kojekakvih nema više. Svi smo satkani od iste tvari, i mi i svećenici. Naravno da smo pozvani mi, a i oni, težit kao višem i boljem, i nadamo se da ćemo svi skupa rast, a kako putem padamo, dižemo jedni druge i nosimo ka konačnom cilju. Koji nije niti zadivit publiku Večernjeg, niti se dopasti na forumu, ovom ili ikojem, nego čvrstim korakom ići ka Kraljevstvu Nebeskom. Još u Bibliji stoji - strpljivo podnosite jedni druge. I Grubišić biskupa, i biskup Grubišića, i mi biskupa, i Grubišića, i oni nas. I još u Bibliji stoji da ćemo svi skupa posrnut.

U pozadini ovog sukoba ima i ljudskih i političkih strasti, i istinskih vjerskih i pastirskih preokupacija, i nisam tu da sudim tko je za HDZ i tko je potkupljen od koga - jer to ne znam. Ali nije važno.

Crkveni ljudi su se spotaknuli - biskup možda o HDZ (kako pričaju, možda uopće nije istina), a bome i don Grubišić o poslušnost. Vjernici, naime, a svećenici još i više, prisežu na poslušnost jer je ono što radimo kao zajednica važnije od svake naše partikularne potrebe ili zamisli, i dio naše doktrine je da Duh Sveti djeluje kroz strukture koje su nam nadređene - čak i onda kada su nositelji te moći možda malo i šenuli. Poslušnost je vrlina koja se nagrađuje većim darom od recimo uspješno provedenog zakona u skladu s Evanđeljem.

S druge strane čovjek, pa i svećenik, mora se ravnati svojom savjesti. I dobro. Sad je tu sukob dva čovjeka i dvije ovlasti, ništa strašno. Riješit će se to.

Ali ništa se ne događa. To ništa ne govori. Mislim da ljudi koji vole Crkvu i rade za nju vide znatno veće probleme i slabosti od ovoga, ali u ljubavi, i bez senzacionalizma, nego sa željom da se doprinese, popravi i naraste, pa onda to nije neka dramatična tema na naslovnicama. Put vjere nije lagan, put Crkve nije lagan, svećenićki i vjernički život je pun odricanja, stradanja i nepravde, so what else is new?

Kao vjernik i čovjek mogu reći da me ovo nije niti uzdrmalo, niti pogodilo, ni uzrujalo. Ista ona Crkva s kojom živim, koju volim, isti oni ljudi. Možda se više molim, i to je sve.