I meni je to privlačno, no sumnjam da takvoga mogu dobiti sebi na raspolaganje.
Dosad sam stekla dojam da se oni posvećuju (opravdano) mlađem očevu sinu, ljudima u velikim duhovnim potrebama, što je i normalno.
Idem na skupne duhovne obnove, molitve i predavanja i vidim da uvijek individualni pristup dobivaju ljudi koji su u velikoj potrebi, ako imaju vlastite veće psihičke probleme (a imala je i Holly, molilo se kod nje i za oslobođenje i za ozdravljenje, za svu psihičku potporu), koji imaju osobno ili u obitelji probleme s alkoholom, drogom, koji su negdje u svom putu zastranili, na bilo koji način, makar i u sumnjama vjere, ili imaju teške i smrtne bolesti.
Mi ostali smo uglavnom prepušteni sami sebi, snađi se druže, moli, čitaj, trudi se.
Pod ovo "ostali" nisam mislila na neku pretjeranu revnost u vjeri, tipa ispravna sam i super pa mi ništa ne treba.
Dapače, baš mi jako treba neka potpora i stalno sam u potrazi, ali mislim da je neću dobiti jer nisam "kritičan slučaj".