Uh, već sam pisala da i mene muči moj molitveni život. Iako sam zapravo dosta dugo budna, moram priznati da mi čak i u ovaj kasni sat kada bih mogla biti skoncentrirana i posvećena molitvi budem preumorna za takvu aktivnost. Lakše mi je doći na forum, ili otići na FB ili tek buljiti u TV... samo da je mozak na pašu.

Prošlih sam tjedana bila tako izgubljena, u mislima, osjećajima. Kao malo frustrirano dijete koje ne zna gdje bi pa lupa glavom o zid. Baš mi je nedostajala predanost Bogu. Naravno, i molitva, ali u svim tim ludim danima sam zaboravila pomisliti... ok, tako je kako je, ali Ti si tu, sa mnom si, sve će biti ok. Zaboravila sam u nekim situacijama zatražiti pomoć Duha svetoga, da me prosvijetli, da me smiri. Zaboravila sam tražiti više ljubavi. I baš sam pucala... I onda (možda previše tražim fizičke znakove, ali uvijek rado poistovjećujem svjetlost ili bjelinu s Duhom svetim), na blagdan Uzašašća smo bile nas dvije na večernjoj misi. Ona je tupkala okolo, malo i previše bučila, ja stalno siktala, mrštila se... Večernje je sunce kroz prozor obasjalo mjesto na kojem sam stajala (sad ćete reći da serendam), pomilovalo me i osjetila sam spokoj koji mi je trebao. Znate ono, kad duboko udahnete i osjetite da su se taj puta pluća napunila zrakom, skroz. Sve je bilo nekako ljepše.

Ovu sam nedjelju bila pomalo tužna kada se moje mišljenje razilazilo s mišljenjima većine, preplakala sam, ali nekako u dubini duše osjetila da radim pravu stvar.

A molitva s djetetom. Uh, da. Moja odsluša Anđele čuvaru (iako, prateći tu molitvu znam da ju ne kuži ni malo, čak mi je i bed što ju molimo, a nikako naučiti one njoj primjerenije) i Sv. mala Terezijo, ali onda krenemo neku našu zahvalu pa onda i ona nabraja: hvala Ti što smo se igrali, što sam, ne znam, ubrala ljubičasti cvijet na livadi... večeras je bubnula, hvala ti Bože što smo se danas tukli Nakon što sam se nasmijala, objasnila sam joj da za takve stvari moramo zamoliti Isusa da nam oprosti (nismo se tukli, nego smo se svađali jer je radila kojekakve gluposti večeras), kao što se međusobno molimo za oproštenje.
Kad god tako molimo naglas (nekada stvarno nemam snage, ne fizički, nego psihički budem totalno potrošena u tim trenucima), uvijek se molimo i za konkretne osobe - obitelj, prijatelje (uvijek uvali susjeda s prizemlja na što sam prvi put skoro pala na gu*icu - rekla je: mojimo te za Sajeta koji popaja seko (popravlja svjetlo)), a i kad god molimo, sama se sjeti Marival i njezinih dečkiju iako nema pojma o kome se zapravo radi.
No, kao što rekoh, nekada samo napravim križić na njezinom čelu i predam je Bogu.