odgoj u duhu vjere 5

[Nena-Jabuka]

nego, onaj dio di sjeme pade na različite vrste tla..pa se dogodi ovo:
...ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda.

Ta prispodoba ( u originalu) o sjemenu koje pada na različito tlo mi je jedna od najjačih, masu puta sam se pitala na koje sam ja pala, najčešće zaključim da sam u žbunju i grmlju koje me uguši, ili da se svi pomalo izmjenjujemo, ovisi u kojoj smo životnoj fazi...

Ovo je tema o odgoju u duhu vjere.

Nadam se da vam se ovo "bližnji" ne odnosi na djecu. Da su ona ipak prije.

beti, nema ti tu govora o nekom izboru ili bog ili dijete, to je malo komplicirana stvar, za dulje elaboriranje, u najkraće "ljubi boga iznad svega, a bližnjega svoga kao sebe samoga", govori sve,
u učenjima koja nisu nužno religiozna to se prevodi sa "ne možeš biti altruist, ako nisi prije "egoist" tj. ako ne voliš sebe, a u sebi Boga, jer on te stvorio i dio njega je i u tebi, i u svakom čovjeku i voleći Boga voliš i svakog čovjeka, i prirodu, i sve.

Ne mogu to sad razmatrati ovdje u par rečenica, ali time se bave sve religije i sva učenja koja priznaju duhovni svijet, ne samo ovaj tjelesni i sve počiva na istom pricipu "duh, duša, tijelo", pod tijelo idu i psiha i um,
te ljudsko djelovanje bazirano na tri - misao, riječ, djelo koji onda stvaraju navike, karakter i sudbinu.

Djeca su nam "posuđena" na "upravljanje", nisu naše vlasništvo, ona su dar kojega treba tako tretirati, kao najveću dragocjenost, dijamant, što vjerujem da većina i čini, a što se tiče uloge Boga, pokušati ga postaviti na središnje mjesto u djetetovu i našem životu.
To opet "središnje" mjesto nije neka banalna stvar, tipa moli i za ostalo ne mari, puno je tu toga, jako, jako puno, za to nemam vremena i umješnosti ovdje izlagati

dosta dobroga piše i na ovoj stranici i u ovom časopisu http://www.hagio.hr/

[ljiljan@]

Ta prispodoba ( u originalu) o sjemenu koje pada na različito tlo mi je jedna od najjačih, masu puta sam se pitala na koje sam ja pala, najčešće zaključim da sam u žbunju i grmlju koje me uguši, ili da se svi pomalo izmjenjujemo, ovisi u kojoj smo životnoj fazi...

X
I što vrijeme više protječe i što sam svjesnija da sam vjerojatno prešla polovicu ovozemaljskog puta, to me više muči u kojoj ću fazi biti na samom kraju tog puta. I vjera ima uspone i padove i preostaje samo molitva da mi tamo gdje sam slaba Bog podari jakost. U svakom trenutku, pa i na samom završetku ovozemaljskog života.

[Ifigenija]

X
I što vrijeme više protječe i što sam svjesnija da sam vjerojatno prešla polovicu ovozemaljskog puta, to me više muči u kojoj ću fazi biti na samom kraju tog puta. I vjera ima uspone i padove i preostaje samo molitva da mi tamo gdje sam slaba Bog podari jakost. U svakom trenutku, pa i na samom završetku ovozemaljskog života.

Meni je tek nedavno sinulo kako je tražiti da budem nešto na van guba-truba, ili da radim stvari "kako treba" posve bezvezno i počela sam shvaćati kako i naše najjadnije stanje duše i vjere i našeg djelovanja može biti dovoljno i dobro i može biti ono što Bog želi - ako stavimo to što jest u Božije ruke, i umjesto da tražimo da Bog narihta nas prema našoj ideji vjere, svetosti i dobrog života, da u tom svom stanju, raspoloženju i vjerskoj kondiciji vidimo ono što Bog želi.

Zapetljala sam se, hoću reći da nam možda i ne treba jakost, dapače, nego baš slabost, da hodamo po vjeri, da hodamo iako možda ne bismo trebale moći hodati, i idemo tamo gdje nemamo, ne možemo, ne znamo i nismo. Možda taj osjećaj bijede i slabosti vrijedi više nego osjećaj da smo baš prave vjernice, za plus 5.

Ne znam jesam li jasna :/

[ljiljan@]

Možda taj osjećaj bijede i slabosti vrijedi više nego osjećaj da smo baš prave vjernice, za plus 5.

Ne znam jesam li jasna :/

Jesi, jasna si.
Ali jedno je osjećati da trenuno daješ nekakav slab doprinos vjeri a drugo je nedvosmisleni osjećaj da sam opet pala u grijeh, da sam bila bijesna a trebala sam imati snagu i razumijevanje ili sam slušala ogovaranja na poslu i dodala još svoje mišljenje....to obično, bezazleno ogovaranje proizlazi iz smrtnog grijeha oholosti. Kad bismo svi u svakom trenutku samo imali na umu da ćemo jednog dana umrijeti, bez obzira na vjeru, bili bismo jedni drugima bolji.

Da, uistinu je tvrda besjeda našeg Gospodina i nije uvijek lagan taj put. Ali drugog puta u Nebo nema.

[Ifigenija]

Jesi, jasna si.
Ali jedno je osjećati da trenuno daješ nekakav slab doprinos vjeri a drugo je nedvosmisleni osjećaj da sam opet pala u grijeh, da sam bila bijesna a trebala sam imati snagu i razumijevanje ili sam slušala ogovaranja na poslu i dodala još svoje mišljenje....to obično, bezazleno ogovaranje proizlazi iz smrtnog grijeha oholosti. Kad bismo svi u svakom trenutku samo imali na umu da ćemo jednog dana umrijeti, bez obzira na vjeru, bili bismo jedni drugima bolji.

Da, uistinu je tvrda besjeda našeg Gospodina i nije uvijek lagan taj put. Ali drugog puta u Nebo nema.

Ispovijed jednom tjedno, a po potrebi i češće

[ronin]

Pa sakramenti su velika velika milost, samo što to često ne uviđamo.

Onog trenutka kad sam se odlučila na čestu ispovijed, na čest ispit savjesti, bilo je kao da pričam s frendicom pa joj sve prepričavam, sve ono što mi je bitno do u najsitnije detalje. A ako se ne čujemo 6 mjeseci ne znam što je sve dovoljno bitno da kažem pa pola pozaboravljam.A želim sve reći. Sad trenutno vrebam sljedeću priliku da mi moja župa ode u Međugorje..jer ispovijed tamo...se jednostavno pamti.

[ljiljan@]

Pa sakramenti su velika velika milost, samo što to često ne uviđamo.

Onog trenutka kad sam se odlučila na čestu ispovijed, na čest ispit savjesti, bilo je kao da pričam s frendicom pa joj sve prepričavam, sve ono što mi je bitno do u najsitnije detalje. A ako se ne čujemo 6 mjeseci ne znam što je sve dovoljno bitno da kažem pa pola pozaboravljam.A želim sve reći. Sad trenutno vrebam sljedeću priliku da mi moja župa ode u Međugorje..jer ispovijed tamo...se jednostavno pamti.

E upravo tako...
Iako je meni ispovijed za pamćenje bila kod vlč. Jorgea Ramosa. Osjećaj kad duša lebdi i ništa ne pritiska grudi...

[ljiljan@]

Ispovijed jednom tjedno, a po potrebi i češće

Znam.
Ali u malim sredinama, vjeruj mi, nema često takve prilike. Kad Ivan poraste počet ću dolaziti u Zg na mise.

[ronin]

Ovo vezano za životnu fazu...mijenjamo se s vremenom.Profiliramo svoje stavove, kako neki u vjeri, tako neki u suprotnom smjeru. Meni je to ljudsko traženje uporišta i čvrstih i jasnih odgovora sasvim razumljivo, teško je nekada svim srcem se uhvatiti oku nevidljivog svijeta.

I kad gledam sebe vidim kako su mi se stavovi mijenjali s godinama, a vjera rasla.Rasla je sukladno nekim događajima u mom životu, no gledano iz sadašnje perspektive, jasno mi je da tada nisam bila spremna.
Duhovni rast je specifičan i poseban, i različit za svaku od nas. Ja ga točno osjećam kod npr tebe Nena, kako imaš svoj put, poseban i tvoj, kojim te Bog privlači sebi.Karizmatici, hagio za tebe,..ono što je npr za Ifi Escriva, ono što je za mene hagiografija. Sjećam se svog vlastitog duhovnog rasta i borbe, kad sam se ljutila i stalno nešto prigovarala , a par cura koje su mi strpljivo odgovarale činile su mi se preradikalnima, a jednostavno su odmakle dalje od mene u... svemu.
No u biti shvatila sam da je vjera biljka koja se zalijeva, hrani, i tako raste.I da je najteže, i najljepše doći do onog stadija molitve kad iz srca možeš izgovoriti onu Misli ti! i zbilja to misliti.

[ljiljan@]

Kad se nađemo na misi na kojoj drugi svećenik ulazi u ispovjedaonicu ja se automatski ustajem i stajem u red. MM nije jasno kako mogu na ispovijed nepripremljena...ali meni uisinu ne treba ispit savjesti jer čim padnem u grijeh ja znam da sam sagriješila i jedva čekam priliku da to predam Gospodinu i da ga zamolim da me primi natrag.

[Nena-Jabuka]

I kad gledam sebe vidim kako su mi se stavovi mijenjali s godinama, a vjera rasla.Rasla je sukladno nekim događajima u mom životu, no gledano iz sadašnje perspektive, jasno mi je da tada nisam bila spremna.

Ovo mi je prije bilo jako razočaravajuće, gledam sebe, i onda nekoga 10,15, 20 godina mlađega, kako je daleko ispred mene. Mislila sam to slušajući o nekom boljem, zdravijem stilu života, o nekim lijepim ritualima koji su tim ljudima već navike pa im postale i život, a meni su još uvijek u fazi pokušaja. Isto je bilo i s vjerom. No, sad, u zadnje vrijeme, koje ni ne znam više kad je to zadnje jer mi se sve nešto vrlo brzo događa na tom polju,
vrlo skokovito, godinama ništa, a onda odjednom kod mene "bezbroj" ljudi, vrata, ulaza, vizija, osjećaja, spoznaja, vrlo jasnih, ko koprena da je spala i razumijem ono što mi je prije izgledalo kao glagoljica, kao pismo u šiframa. Očito nisam bila spremna, trebala sam proći i dočekati baš te "bolesti" i upoznati baš te ljude, sad nemam osjećaj da sam igdje zakasnila, iako sam tek na početku puta, jednostavno za to prije nisam bila spremna.Više nisam u bedu zbog svog kaskanja[/QUOTE]

Duhovni rast je specifičan i poseban, i različit za svaku od nas. Ja ga točno osjećam kod npr tebe Nena, kako imaš svoj put, poseban i tvoj, kojim te Bog privlači sebi.Karizmatici, hagio za tebe,..ono što je npr za Ifi Escriva, ono što je za mene hagiografija.

Hm, ima tu još puno lipih stvari, samo ne smin reć.

Onog trenutka kad sam se odlučila na čestu ispovijed, na čest ispit savjesti, bilo je kao da pričam s frendicom pa joj sve prepričavam, sve ono što mi je bitno do u najsitnije detalje. A ako se ne čujemo 6 mjeseci ne znam što je sve dovoljno bitno da kažem pa pola pozaboravljam.A želim sve reći.

To je trening, treniramo opažanje sebe, promatranje kao da gleda netko sa strane i govori, eno je, vidi, sad ogovara, eno, sad je opet mrzovoljna, sad se pravi važna...što češće nekome ideš "na raport", to si bolje izvježban za primjetiti detalje o sebi.
Ja to malo tehničkm jezikom, ali znate što mislim.

Iako je meni ispovijed za pamćenje bila kod vlč. Jorgea Ramosa.

Moja kćer sad hoće stalno ići kod njega. Kako imam bebu, ne mogu je voditi, morat ćeš je ti, ifi, povesti.

[Ifigenija]

Ovo mi je prije bilo jako razočaravajuće, gledam sebe, i onda nekoga 10,15, 20 godina mlađega, kako je daleko ispred mene. Mislila sam to slušajući o nekom boljem, zdravijem stilu života, o nekim lijepim ritualima koji su tim ljudima već navike pa im postale i život, a meni su još uvijek u fazi pokušaja. Isto je bilo i s vjerom. No, sad, u zadnje vrijeme, koje ni ne znam više kad je to zadnje jer mi se sve nešto vrlo brzo događa na tom polju,
vrlo skokovito, godinama ništa, a onda odjednom kod mene "bezbroj" ljudi, vrata, ulaza, vizija, osjećaja, spoznaja, vrlo jasnih, ko koprena da je spala i razumijem ono što mi je prije izgledalo kao glagoljica, kao pismo u šiframa. Očito nisam bila spremna, trebala sam proći i dočekati baš te "bolesti" i upoznati baš te ljude, sad nemam osjećaj da sam igdje zakasnila, iako sam tek na početku puta, jednostavno za to prije nisam bila spremna.Više nisam u bedu zbog svog kaskanja

Hm, ima tu još puno lipih stvari, samo ne smin reć.


To je trening, treniramo opažanje sebe, promatranje kao da gleda netko sa strane i govori, eno je, vidi, sad ogovara, eno, sad je opet mrzovoljna, sad se pravi važna...što češće nekome ideš "na raport", to si bolje izvježban za primjetiti detalje o sebi.
Ja to malo tehničkm jezikom, ali znate što mislim.

Moja kćer sad hoće stalno ići kod njega. Kako imam bebu, ne mogu je voditi, morat ćeš je ti, ifi, povesti.[/QUOTE]

Drago mi je! Dogovorit ćemo se! Ali vas je toliko doma, da će vjerujem p. Ramos doć vama doma, isplati mu se posao, ono, popust na količinu

[Nena-Jabuka]

Duhovni rast je specifičan i poseban, i različit za svaku od nas.

.... ono što je za mene hagiografija.

....Sjećam se svog vlastitog duhovnog rasta i borbe, kad sam se ljutila i stalno nešto prigovarala , a par cura koje su mi strpljivo odgovarale činile su mi se preradikalnima, a jednostavno su odmakle dalje od mene u... svemu.
No u biti shvatila sam da je vjera biljka koja se zalijeva, hrani, i tako raste.I da je najteže, i najljepše doći do onog stadija molitve kad iz srca možeš izgovoriti onu Misli ti! i zbilja to misliti.

Kako ti objašnjavaš štovanje svetaca u Katoličkoj crkvi, npr., da moraš to obrazložiti prijatelju protestantu, kao ja.

Ničeg se boljeg ne mogu sjetiti osim da se njih ne štuje kao Boga, već čovjeka preko kojega su se očitovala Božja djela i ispunile njegove riječi. Kao ljude koji sa nam inspiracija za život, njihova djela i njihove riječi približavaju nas Bogu, kao kad imaš učitelje, divne profesore, duhovnike, nisu oni Bog niti ih tako gledaš, ali im se diviš, slušaš ih, čitaš njihova djela, moliš ih za pomoć da se preko njih očituje volja Božja, savjet, milost.

Nikako se ne mogu obraniti od tvrdnje da se
ne smije tako pristupati svecima ni štovati ih, da oni nisu nikakvi posrednici jer čovjek između sebe i samog Boga, a to su jedino Otac, Sin i Duh sveti,
ne smije imati ni Djevicu Mariju niti ijednog sveca.

Da je to čisto idolopoklonstvo, štoviše, čak i sotonizam.

Na moje objašnjenje da ne mogu vidjeti ništa loše u tomu što su neki ljudi tim "indirektnim" putem, preko sveca, stigli do samog Boga,
odgovor je - "šteta tvoja što ti u tome ne vidiš ništa loše, a u Bibliji ti jasno piše".