Ne kaže se uzalud da je vjera dar, pa se vrlo često dešava da će netko nešto punim srcem i cijelim svojim životom uzimati kao najvažniji apsolut,a drugi će te tvrdnje smatrati jednostavno rečeno-sladunjavim frazama.Otrcanim i pregaženim u vremenu i prostoru.
Ifi ova tvoja rečenica me automatski sjetila jedne moje prijateljice.Njenog svjedočanstva(dakle ne intimne ispovijesti, već svjedočanstva koja i postoje da se dijele s drugima) potpunog, iskrenog i autentičnog. Nemam nikakvog razloga sumnjati u njeno mentalno zdravlje, nemam razloga smatrati je duševno labilnom(čak suprotno, smatram je uravnoteženom intelektualkom koja čvrsto stoji na zemlji i cijenim zbog svih kvaliteta koje posjeduje).Njen primjer, njena priča, uvijek mi je na umu kad pokušavam svoj svjetonazor objasniti onima koji rezoniraju drugačije od mene, jer mi je dao uvid u
prije i poslije.Kako uvijek treba nastojati razumjeti stajalište drugoga, bez da se na njega nabacujemo uvredama.
Uglavnom, žena je do polovice tridesetih bila ateist.Ali, ono, i s mamine i tatine strane, bake i djedovi, vjera nula bodova.Niti je u tome duhu odgojena, niti ju je privlačilo. Čak štoviše.Uz studiranje na fakultetu u drugoj zemlji patila je od agorafobije, ne toliko teškog oblika da ne može van iz kuće, no dovoljno teškog da joj treba prtanja i poznate rute, da se preznoji od muke dok dođe od točke A do točke B..Ne moram objašnjavati, svi znamo što je agorafobija.Kaže da je dugo bila duhovno ranjena. Ranjena u smislu da je godine i godine provela u vezi koja ju je iscrpila i izranjavala, da je bila pod pritiskom da napravi abortus, koji je i učinila.Iz svega je izašla prazna , ranjena i nesretna, duboko u tridesetima i osjećajući se svakim danom sve gore.S jedne strane profesionalno vrlo uspješna,s druge nesretna i prazna.Tada je srela svoga sadašnjeg muža.On je bio njena suprotnost, vjernik iz vjerničke familije.Kako im je veza postajala ozbiljnija, on nije radio pritisak, nikada, na nju u smislu da li je razmišljala o tome da se krsti, no kako je uviđao probleme koje ima, i koji su unatoč stručnoj pomoći i dalje bili dio njezine svakodnevnice, pitao ju je bi li htjela jednom poći s njime na jednu duhovnu obnovu. Više kao neki seminar, i tema je bila onako široka i zanimljiva, pa je rekla da će poći, pa ako joj se ne svidi ili misli da laprdaju bezveze, nitko joj ne brani otići.Otišla je tamo kao netko tko se doslovce nije nikada prekrižio u životu.Mislim da je bila jedini takav polaznik.
Uglavnom, za seminar mi kaže da joj je bio katastrofa.Da joj se činilo da pričaju nekim izmišljenim jezikom koji u današnje vrijeme nema smisla, da je mislila da nema šanse da će joj neka katolička tetkica u crnoj haljini (doslovce mi je tako opisala svoje viđenje svećenika)pričati o ljubavi kad je najbliže ljubavi što su oni mogli doći eventualno pokoji ministrant kojeg su mogli isprepipati.Bilo joj je dosadno, bilo joj je naporno, i samo za volju svom zaručniku nije se digla i otišla i nakon deset minuta.Cijelo vrijeme je mislila:
Ovo nije za mene.Ovo nisam ja.U ovo ja ne vjerujem.Odoh ja.
I tada je počelo.Prvo ju je uhvatila velika vrućina, počela se preznojavati i pogledavati prema prozorima, bilo je vrijeme adventa i grijanje je radilo propisno, no nije se činilo da je drugima nešto posebno vruće.Zatim joj je počelo lupati srce u toj mjeri da je pomislila da će je strefiti infarkt, no strefila ju je samo vizija.Ugledala je muškarca nejasnog obrisa lica, no rekla mi je da ga nije vidjela očima, već srcem, nekako unutra. Nije mi do kraja to baš jasno jer nema iskustava takve vrste, ali njoj vjerujem svaku riječ.Lik je stajao u nezemaljskoj svjetlosti, i jedino što je na njemu uočila bilo je njegovo srce koje je pulsiralo u ritmu s njezinim(ništa dotada nije znala o pobožnosti Srcu Isusovom)i raskriljene ruke koje zovu u zagrljaj.Nikada se nije osjetila toliko voljeno i posebno i posebno kao tog trenutka, i često se smijemo njenoj rečenici koju je tada pomislila:
O Bože, hej, pa ti ZBILJA postojiš!
I puf, i zato u biti i pišem , rečenice koje su joj bile sladunjave otrcane fraze počele su dobivati smisao. Kaže da su to samo riječi, blijedi odraz voljenosti, sreće i posebnosti koju je osjećala tog trenutka, ali opet, mogu li riječi bolje od toga?Mislila je :
Pa jel si mene našao?Mene?Mene voliš i mene grliš?
Ali, eto nju je našao.Ne samo našao, nego je njena agorafobija nestala tog dana kao rukom odnesena. Kaže da se ne sjeća svojih dječjih prvih koraka, ali da ove neće zaboraviti dok je živa, korake koji su prerasli u trčanje, radost i osjećaj prostora kakav u biti svi mi doživljavamo kao normalan.Krstila se i duboko živi u vjeri i sakramentima, a kako ju je posebno (jer je to i na vlastitoj koži uostalom osjetila) zainteresirao lik i djelo prof Ivančića i cijela ta priča o hagioterapiji, tj cijeljenju duhovne duše, završila je četvrtu godinu studija i već može pomagati u tom smislu i drugima.Nju je našao, a meni je sasvim jasno i zašto.Danas ta osoba bez pola frke izlazi pred dvjesto ljudi i izlaže svoje misli.Prije bi pala u nesvijest od same pomisli na to.
Zašto uopće pričam ovu priču?Ok, volim je pričati jer sam je čula iz prve ruke, osjetila
žar i ljubav onoga tko priča, vidjela iskrene suze, jednostavno nanjušila istinu.No prava je istina da mi je ona dala uvid u to kako je zbilja moguće da se mimoilazimo i ne razumijemo.Doslovce mi je rekla
:Da si mi došla tu s nekom svojom pričom prije petnaest godina gledala bih te kao da si pala s Marsa.Čula bih te, a ni riječi ne bih čula, razumiješ?On, nije mi rekao kako se zove, jeL Isus, Alah , Buda ili Krišna.On je bio čista ljubav i dobrota, to je bio.To ga najbolje opisuje.I on takav, je zagrlio mene, okorjelu i nedostojnu a opet tako Njegovu, kako da ja, onda ne pokušam bar razumjeti one koji misle drugačije?Ja, koja sam bila tamo?
Ona me u biti naučila da je sasvim moguće uvažavati i poštivati (sjetite se Ivana Pavla II koji ljubi Kuran),a cijelim bićem i srcem svjedočiti i živjeti svoje najdublje uvjerenje.
On topic:Mimoilazimo se i ovdje.Neki ne vide sporno baš ništa iz ovog programa (o zdravstvenom/spolnom odgoju),a nekima je neprihvatljiv.Opet ne želimo razumjeti jedni druge, jedni u njemu vide samo zdravu i edukativnu priču prilagođenu 21 stoljeću, a drugi se s time ne slažu.
Pitate otkud strah?Obitelj jest temelj, vrijednosti koje se usađuju jesu temelj, ali ne možemo žmiriti pred činjenicom da tamo negdje s 14, 15 ono što društvo misli postaje važnije od onoga što ti mama i tata cijeli život govore i kako te odgajaju.Baš da se potencira nešto što nam je u odgoju neprihvatljivo BEZ da imamo pravo na izbor, to mi se ne čini u redu.Kao ni argument :e sad neka vaša djeca sjede na hodnicima. Ne mislim da je rješenje da ITKO sjedi na hodnicima, ni da se nešto silom nameće.U oba smjera.
Neki dan sam doživjela da me se otvoreno nazvalo sadistom zato što svog prvašića nisam pitala želi li ići na vjeronauk, uz implikaciju kako (moj sugovornik) tek sada, slušajući mene, uviđa kako je u biti dobra mater svojoj djeci.Bila sam malo ljuta i tužna ali kako mi trenutno zdravlje ne dopušta pretjerani stres sjetila sam se riječi sadašnjeg Pape da današnji kršćani moraju biti spremni na porugu i ismijavanje, baš mi je to tada palo na pamet i pomislila sam:dotle je valjda došlo.
