flopica prvotno napisa
ulazim u vaše misli i teme kao nepozvan gost ali moram se osvrnuti na ovo kvotano; meni kao čovjeku koji se stalno iznova gubi ( u sferama vjere) pa opet pronalazi na trenutke i u dijelovima, ova ovdje rečenica predstavlja toliki izazov da to ne mogu riječima opisati. jednim dijelom sebe je osjećam toliko istinski i duboko a drugim se bojim povjerovati do kraja. zapravo strašno je to koliko sam ja zbunjena i koliko još ne znam zapravo gdje pripadam a najgore od svega je što nisam sigurna hoću ikad saznati. ako itko živ shvaća što je pjesnik htio reći...
Pripadaš Bogu, u vječnost i u ljubav Boga, Oca i Stvoritelja!
Tu nema dileme. Svi mi lutamo i gubimo se, i tako je lako iz potpune prozirnosti srušiti se u kompletnu koprenu - to je moje iskustvo vjere, i mislim da tu nema misterije - mi jesmo jadna podijeljena ljudska bića, i sve osim vjere, i Duha Svetoga (i pripadajuće Crkve) na ovom svijetu radi svim silama na tome da odemo od Boga, da padnemo u grijeh, samoću, sebičnost i da se pogubimo. Za mene osobno, takav je moj put, spas je to što sam dio vjerske zajednice, i ja živo osjećam, u kostima onu Isusovu - ako jedna grančica gori, ugasit će se, zato trebamo biti na hrpi, zajedno, i pomagati jedni drugima da nastavimo gorjeti. Tako da ja svu svoju vjeru dugujem dragim prijateljima, duhovnom vođi, ispovjedniku na koje sam naišla po Božijoj milosti.
Kroz dva tjedna su duhovne vježbe na koje idem preko vikenda, pa ako koja od vas želi pridružiti se, dobro ste došle. Javite se na pp.
 |
|||
