Leonisa, ja te posve razumijem. Da nemam svetog svećenika, i ispovjednika, i da ne biram s kim ću dijeliti vjeru, teško da bih i ja opstala. Napunjena duhom istinske vjere, ona koja me gane do suza, onda mogu prihvatiti i otrpjeti lokalne spike, iako mi ponekad dođe da ustanem i kažem - no, velečasni, stvarno kako to govorite! - časna riječ... razumijem te!

Ja bih rekla da je teško gledati ljepotu npr. umjetnosti, ako ti je domet da ideš na likovnu izložbu lokalne udruge umirovljenika. Nakon pet takvih izložbi čovjeku je više dosta "umjetnosti"; no ne možemo od svih očekivati da su Michelangelo, a opet je nekako normalno da se nadahnjujemo tim Michelangelom, i da u svom životu, koliko možemo, to držimo za sliku kojoj težimo. A opet, bez te baze lokalnih mazala, likovnog u školi, uza sve mane koje to nosi, ne možemo niti imati creme de la creme... sve to ima svoj poredak i smisao.

Isto tako, u crkvi nas nose sveci, što živući, što oni koji su na nebu, a mi nastojimo onda koračati i svojim životom doprinijeti da smo mi drugima ti sveci i svjetlo, a ne sablazan i demotivacija.

Ako želiš upoznati velike svećenike, čuti divne mise, ići na dobre duhovne obnove, pozivam te na duhovnu obnovu, duhovne vježbe, dođi pa vidi. Možda to neće biti baš to, ali preko prvog koraka možda nađeš to što srce svakog od nas teži - da je ispunjeno, ganuto, i da osjećamo živog Boga. Cure su više puta pisale o p. Ramosu, on je divan, vlč. Stoić... s time da je p. Ramos više na raspolaganju za razgovor i ispovijed jer nema župu za voditi, nego se bavi samo ljudima. Ima još puno mjesta gdje se živi vjera, samo treba do njih doći, prema svom senzibilitetu i pozivu. Na put od sto milja kreće se prvim korakom...