- lijepo mi je čitati referiranja na moj post jer ja obično pretjeram, raspišem se , zakoplicirama pa me se krivo shvati

- iskreno se nadam da svojim razmišljanjem nisam nikoga sablaznila (to je grijeh)

- znam da je ovo forum, ali meni se nekako čini kad nešto priznam (kao grijeh na ispovjedi) javno da ću ga na taj način "pobjediti", mislim da je grijeh, zlo, sumnja itd. jako dok se skriva od samoga sebe, kada ga se prokaže ono oslabi, postaje stvarno i rješivo

- možda se neko pronašao u mojim rječima pa mu je lakše ali nikako to ne smije biti opravdanje za stagniranje u vjeri (upravo zbog toga ne želim čitati pisma Majke Tereze- da svoju krizu vjere ne opravdavam kroz nju)

- cijeli život sam "u vjeri", moj život je usko vezan za Crkvu, duhovne obnove, seminare, hodočašća tradicionalno ali i karizmatsku vjeru- prošla sam sve, sva ta stanja, ushićenja, padanja, sumnje, oduševljenja....

- jedan svečenik mi je na ispovjedi rekao da su najveći mistici imali "duhovne pustinje" i to godinama,
- no ja sam osoba koju to ne smiruje već mislim da sam se možda uspavala, uljenila u molitvi, bdjenju nad samom sobom i da mi je možda lakše sumnjati i možda na neki podsvejsan način tako opravdavati svoju pustinju i lijenost vjere i vjerničkoga pravog duhovnog života pošto mi se vjernički život čini puno težim sada kad sam starija, u braku imam dijete, nego kad sam bila mlađa