Dobar odgoj pretpostavlja otvorenost, iskrenost i povjerenje. Ja ću učiti dijete kako smatram da je dobro, ali dijete ima pravo izraziti sumnju, dvojbe, neka dođe, pričat ćemo, zato smo tu. Nisam ni neuka ni nepismena, ni uboga, da ne bih znala o životu kao i svaki drugi lijevi, desni, liberalni i konzervativni čovjek, i ako moje dijete bude izrazilo stav da su neki moji stavovi besmisleni i da odlučuje živjeti drugačije, imam jezik, ruke, noge i Internet, i mogu dijete upozoriti na posljedice, moguće načine zaštite, ali naravno da ću uvijek reći kako i zašto smatram da je ovaj ili onaj izbor bolji. Tako da ću dati informaciju, ali vrijednosno obojenu - a kako drugačije. No, slobodna volja i sloboda čovjeka je preduvjet ljubavi i dobrih odnosa, i što će moje dijete činiti sa sobom i svojim životom, nije baš u mojoj vlasti - posebno nakon nekih godina, kad mora preuzeti kormilo za sebe.

Važno mi je pružiti ljubav djetetu (što je između ostalog i dobar odgoj, i čuvanje djeteta od ponašanja za koja nije svjesno da mu mogu štetiti), bez obzira na to što je, kakvo je, što mu se zbiva, tako da je homoseksualnost samo jedna od stvari koje dijete može biti - postati - dogoditi mu se, i ne vidim nikakve drame oko toga. Ne vidim ništa što bi moglo narušiti odnose ljubavi i povjerenja - može ponekad biti teško, možemo se ne slagati i ne razumjeti, ali prema sv. Augustinu - svi mi ljudi imamo svoje granice prema drugima, i ne možemo biti sjedinjeni, posve shvaćeni jedni s drugima; ali te naše sobice nemaju strop, i u Bogu, mi smo jedno, i u toj dimenziji smo potpuni. Tako da ne moram ja biti sretna svakim djetetovim izborom, karakterom, orijentacijom. To je kako je, ali sva naša neslaganja prevladava ljubav. Ja mogu reći svoje, ali poštujem granice, znam da nisam svemoćna, i ako se događaju stvari koje me nadilaze, tu je Bog, molit ću se za mudrost i izlaz. Nisam ja zadnja instanca ni svom djetetu, ni sebi.

A što se masturbacije tiče, čitala sam dobro objašnjenje. Nije stvar da se to ne smije dogoditi - to će se dogoditi, u nekoj mjeri, jer je to dio naše ljudske prirode. No, poriv koji imamo imamo sa svrhom i razlogom, i ako on služi tome da nas povede tamo gdje mu je prirodno okružje realizacije - u svrsishodnu, vjernu ljubavnu zajednicu. Pa ako ga se odričemo, odričemo privremeno i da ga jasnije vidimo, i da znamo kamo vodi (ii što hoće od nas).