Orcha, meni je žao što nisam pitala babicu za ime, po stilu mi pari da smo imale istu. Svadljiva, plava srednjih godina, prgava, da niije bilo muža, pitam se kako bi sve prošlo.
Meni je rekla odmah da tiskam kroz trudove...to mi je bilo čudno jer je beba stvarno bila visoko i nisam osjećala da išta postižem niti ikakav nagon za tiskanjem....da bi mi poslije sat vremena tiskanja doktor Vulić ljubazno objasnio da pokušam prodisati (što mi je inače išlo sjajno kroz cijeli porod, bolje od tiskanja) da će mi dijete dobiti hematome po glavi....a babica vrti glavom i govori nadrkana na ženu iz susjednog boksa "one ništa ne slušaju, samo im je do deranja)...kad je nisam ubila u trudu, neću nikog, rekla sam mu da bih prodisala da mi babica nije rekla da tiskam...njoj je jako bilo neugodno pred doktorom, demantirala je, pa je mm demantirao nju (jer smo ju oboje čuli), a doktoru je bilo smiješno. (Trebam, li reći da smo proveli godinu dana na vježbama zbog hipertonusa).
Zbog toga sam uvjerena da mi nije htjela ni riječ reći tijekom izgona, a kad mi je muž otišao, svi su nestali, govorila sam da gubim svijest (stvarno me je bilo strah za vlastiti život), ona nešto procijedila i produžila, a lkad sam se probudila cijeli odjel liječnika i sestara me je dozivao imenom i polijevao vodom po licu...bog zna koliko je to trajalo i što se događalo, no tad sam se osjećala malo sigurnije...
O sestrama u sobi stvarno sve najbolje, mislim da bismo ih trebali podržati u štrajku zbog uvjeta rada, umjesto križa na Marjanu nek plate još jednu.