dugo mi se po glavi mota ideja da se javim sa svojim iskustvom... nažalost, za prijem i tretman u novom rodilištu nemam lijepih riječi. srećom, zrela sam i nije me lako pokolebati u odlukama, tako da sam uspjela dojiti svoju kćer nakon izlaska, no u rodilištu me niti jedna osoba nije ohrabrila u mom nastojanju, a kamoli da sam primila konstruktivnu pomoć koja mi je doma koristila.
i sad se sjećam jedne krupne žene, sinjskog naglaska, kratke crvene kose, srednjih godina. moja curica je bila sitna, a moje bradavice uvučene tako da sam već drugi dan imala krvave ragade... mala plače, zvonim sestri da mi ju pomogne namjestiti jer ja sama ne znam, a vidim da krivo hvata... zgrabila je moju mrvicu, doslovce joj ugurala bradavicu u usta u maniri najluđeg silovatelja... poludila sam bila. takva osoba da bolje zna s mojim djetetom od mene same!? da sam imala snage, skočila bih joj za vrat isti tren i vjerujte mi, ne bi dobro prošla. ne valja griješit duše al i danas da ju sretnem (daj bože!) s guštom bih ju posramila!!!
onda druga teta. plava, duge kose, malo mlađa od crvenokosog naciste, smrdi po duhanu, kupi ju se lako s milkom od 300 grama.
problem isti, mala plače, ja ju ne znam namjestiti, zvonim sestri. bila je noćna smjena, nema gužve, došla teta i nije ljuta. pomaže mi ali moja mala je mustra, ne može ju ni sestra lako namjestiti... pomučile smo se sve tri dobrih 45 minuta (svaka čast na izdvojenom vremenu!) i dok su muke trajale, pričamo nas dvije malo...
nije dugo trebalo da iz tete navre bujica gorčine "danas trudnice uzimaju bolovanje dok zatrudne, leže doma i žderu, dođu ovdje sa sto kila, ko je našin babama dava bolovanje, one nisu mogle zvonit sestri...." i onda vrhunac, ono što je u meni opet pobudilo predatorski nagon... "evo, vidite šta ste vi rodili! ima sisu, ona ne zna dojit. a upantite, njeno će dite bit još manje sposobno za život..."
mislim da netko tko mrzi svoj posao možda i može raditi u pošti ili u trafici ali u rodilištu, gdje se odvijaju najčudesniji trenuci, gdje se rukuje s malim pahuljicama, gdje više od zraka treba nježnosti i ljubavi...
i situacija br. 3., kronološki prva, za mene najbolnija i jednako me ljuti i danas, i jednak poriv budi kao i navedene dvije. rodila sam malo prije podne i od popodne sam u sobi s djetetom. ona spava, ja ju njušim, uživam, ne sluteći što ćemo sve proći. prvo buđenje, dajem joj dojku, ona sisa, mene boli, no mislim dok je dijete mirno to je valjda to... ukratko, pojma nemam. ona zaspe na dojci no uskoro se budi i hoće još. no neće uhvatit nikako. prvi put se susrećem s tim. sa mnom u sobi prvorotkinja, nemam što, zvonim sesri. dolaze dvije, mlađahne, našminkane, jedna crna paž frizure i jedna duge ravne kose, smeđe s pramenovima. ta smeđa pokušava namjestiti moju curu ali ova plače iz petnih žila... sestra uzima bocu od litre, ulijeva AD u kanticu i doslovce strusi to u moju curu. čula sam kako joj se stropoštalo u želudac, kao kamenje. sestra slavodobitno kaže "eto ti sad, kad se bahatiš!!!"... a meni suze idu... ni pitale me nisu... mala spava pokraj mene, osjećam se kao maćeha. naknadno čujem od sestara da se prva 24 sata od rođenja ne smije davati AD. ne znam je li istina ali sad je i nebitno. zašto me nitko nije pitao!?
eto, žene moje, unatoč svemu, posebno unatoč komentarima "ne trebate ni pokušavati s tim bradavicama", "radit će bočica kad dođete doma", "ko će vas doma namještat"... moja kćer nije ni kapi AD iz moje ruke primila, dojim ju već 5 i pol mjeseci, isključivo dojimo nakon ragada, šeširića, uvučenih bradavica, dva mastitisa i uz vazospazam... bilo je suza i mojih i njenih, 2 i pol mjeseca sam imala grč u želucu kad bi došlo vrijeme hranjenja no sad uživamo obje i bože zdravlja, dojit ćemo još dugo, dugo!!! hvala bogu, mom mužu, rodama i borbenom duhu mame i kćeri
moj rezime: novo splitsko rodilište- ne zaslužuje niti naziv rodilište.